BAJKA O NASTANKU ŽIVOTA
Našu priču o Šmigulinu mogli bismo započeti i ovako, kao u bajci: Bili jednom muškarac i žena, zaljubili se i zaželjeli imati dijete. Jedne večeri, za punog Mjeseca, otišli oni na prostran proplanak, odakle su najbolje mogli vidjeti Božju zvijezdu, kleknuli, sklopili ruke i zamolili je: “Draga Zvijezdo, ti koja nam pokazuješ put u tamnim noćima, ti koja imaš toliko djece, podari i nama bar jedno, da mu se radujemo. Jer toliko nam preostaje poljubaca i jutrom i noćima i toliko nježnih riječi da ih znamo napamet, pa su nam i dosadile. Zaželjeli smo vidjeti meso svojega mesa, osjetiti toplinu svoje krvi i osluhnuti kucaje vlastitih srdaca jer doći će čas kad ćemo se morati vratiti u Božje krilo i tko će ti se onda diviti i kome ćeš svijetliti?”
Slušala ih daleka Zvijezda, slušala i ovako umovala: “Zašto da ne? Ako moje srce kćeri i sinovi griju, neka ih dobije i taj ljudski par.”
I tako ih posavjetuje: “Neka vaša tijela noćas budu jedno i tada podijelite to jedno pa sastavite tako da polovice ponovno cjelinom postanu. Tada ćete dobiti dijete.”
Poslušali dobru Zvijezdu muškarac i žena i te noći postali jedno. Podijelili to jedno, a polovice cjelinom postale.
I rodi im se dijete. Pola nalik na oca, a pola na majku. I od toga doba djeca se uvijek
tako rađaju.
Nema komentara:
Objavi komentar