Mačak s plavim očima

Ema je gorko plakala za svojim uginulim mačkom.
I sad je gledala svojeg miljenika kako navlači neku kožicu za koju je mislila da je ostatak kakvog glodavca kojeg je Perica, jer tako ga je nazvala, pojeo za doručak.
"Pero, Perice, više te nikada neću vidjeti, ponavljala je dok su joj se suze klizile niz usahle obraze"!
Ema je bila udovica i živjela je sama nakon muževe smrti. Ne samo da nije imala djece, nego je još bolovala od multiple skleroze, bolesti nepoznatog uzroka koja pogađa središnji živčani sustav. Još je bila pokretna, osim povremenih napadaja slabosti u nogama, jer su joj zdravlje produžavale redovne kontrole i uzimanje lijekova. Povremeno bi joj dolazila terenska sestra i susjede donosile hranu.
Često je razmišljala o svojoj sudbini i kako će morati napustiti ovo divno mjesto na kojem je provela život i preseliti se u neki dom za ostarjele i onemoćale.
Ta joj misao nije dala mira i ne jednom bi se budila sa krikom na usnama.
Maštala je o pronalasku lijeka, ne propuštajući emisije o zdravlju ili znanstvena izvješća. Čula je da su znanstvenici već na pragu otkrića i veselila se tome. Nešto je načula o pokusima na životinjama, evo i neki dan je bilo oštrih prosvjeda, ali njoj ništa nije značila opisana patnja životinja jer je, kako je mislila u svojoj oholosti, pridonosila kvaliteti i produženju ljudskog života.
A sada, eto, plače za svojim uginulim mačkom, svojim jedinim prijateljem i jedinom radosti.
Jednog su je jutra iznenadili ostaci kostiju neke ptice pred kućnim vratima Kad je ostatke našla i drugu i treće jutro bilo je jasno da neka nova životinja prisvaja teren kojeg je do tada uživao samo njen Perica.
Odlučila je dočekati nepoznatog posjetitelja. Pritajena u stolcu za ljuljanje, začula je šum i ugledala kako joj prilazi krupan žutoprugasti mačak i osmjehuje joj se.
Osmjehuje joj se? Na tu pomisao se stresla. Kakva glupost. Pogledala je malo bolje. Ali smiješak sa lica mačka nije silazio kao smješak onog mačka iz knjige "Alisa u Zemlji čudesa".
Ne spavam,valjda, uštipnula se i začuđena uzviknula zbog nanesene boli.
" Boli li Vas nešto gospođo?", tada je začula i njegov hrapav, duboki ( muški glas ). Muški glas a mačak!, ne, ja to umišljam, uplašila se , no mačak joj je nastavio mirno govoriti:
"Ne bojte se gospođo, nisam Vas došao napasti, no kako živim u blizini, vidio sam da je Vaš Perica pojeo kožicu natopljenu otrovom za miševe. Gotovo da sam se i ja otrovao takvom nakon što sam pobjegao iz laboratorija u kojem su nas hranili sličnima".
Ema je promatrala čudnovato stvorenje. Nije bilo sumnje, krupan predstavnik mačjeg roda, muškog spola, žutoprugasti s dugim brkovima stajao je pred njom i pričao s njom. No, u još se jednom detalju ( osim što je posjedovao moć govora) , razlikovao od svih mačaka koje je do tada imala priliku sresti ili vidjeti u svom životu - imao je plave, ljudske oči!
I tim očima ju je gledao s velikim razumijevanjem.
Gotovo da mu je pružila ruku a on njoj šapu."Zvali su me Miki, predstavio joj se a Vi ste Ema, ako se ne varam, dodao je!".
Nije znala da li da se plače ili smije. Razgovara s humanoidnim mačkom.
A on, kao da je čitao njezine misli.
"Imate pravo, gospođo, nastavio je, pobjegao sam iz jednog laboratorija još prije dvije godine, u kojem su se vršili pokusi sa ljudskim genima. Do tada sam bio običan mačak, skitnica, živio od dana do dana sve dok me nisu uhvatili jedne subote ujutro. Zajedno s drugim uhvaćenim životinjama , mačkama, psima, a kasnije kako sam mogao utvrditi i ovcama, kozama, svinjama, hrčkovima, zatočen sam u kavezima ogromnog laboratorija smještenog u nepristupačnim dijelovima prašume, povezanog s ostalim dijelovima svijeta kompjuteriziranim sondama. Bio je to vladin projekt dugo čuvan od javnosti i brojnih GMO lobija, a imao je cilj izrezivati lokuse na životinjskim genima i popunjavati ih ljudskim genima. U tu svrhu, danonoćno su pristizali kontejneri sa duboko smrznutim ljudskim tkivima kao i pokusne životinje.
Ema nije mogla vjerovati. Već su najmanje deset godina među nama humanoidne životinje, razmnožavaju se a i dio su prehrambenog lanca?
Više neće jesti janjetinu koju toliko voli a ni zečeve ili piletinu, zarekla se. No, Miki je i opet pročitao njezine skrivene misli.
"Uzalud gospođo, upozorio ju je, takvim promjenama nisu izbjegle ni biljne vrste, pa sjetite se velikih, potpuno jednakih čvrstih klipova kukuruza koje izričito zahtijevate kod kupnje ili onih jaja s dva ili čak tri žumanjca koje stavljate u pitu kao i jabuka i grožđa bez košćica ? Vama se to činilo čudesnim a sada se brinete i ljutite?", uporno ju je "bombardirao" neugodnim saznanjima.
Te večeri su dugo pričali. Skuhala je kavu, jer Miki je pio kavu. Ponudila mu je i pitu, jer Miki je jeo i pitu a on ju je ponudio svježe uhvaćenom pticom koju je, naravno, odbila.
Od te večeri, Miki je redovno dolazio. Gledao bi televiziju iz njezinoga krila. Njegova glatka, žutoprugasta dlaka, činila ju je sretnom.
Jedne je večeri objavljena potraga za žutim mačkom. Krupnim, žuto prugastim. Jer baš je on , otkrili su znanstvenici, nosilac dugo čekanog proteina za liječenje multiple skleroze.
Da, on je bio dio velikog istraživačkog tima, potvrdila je i AG Research Ltd tvrtka koja je izvodila pokuse ali im je pobjegao unatoč ogradi žice pod naponom. A proveo je u laboratorijskim uvjetima pet godina i tek nakon njegovog nestanka rezultati su pokazali uspjeh.
Bilo je to prilikom posljednjeg vađenja koštane srži i ispitivanja HLA lokusa.
Kad bi imali tog mačka, tvrdili su, barem samo dio njegovih stanica, čovječanstvo bi bilo spašeno, jer ni do danas nisu ponovili reduplikaciju čudesnog proteina
Tako im je preostalo samo jedno. Obznaniti tu vijest bez obzira na zgražanje javnosti i pronaći ga.
Ne može biti daleko, još su rekli, morao ga je netko uočiti. Pogotovo jer se glasa ljudskim govorom i gleda ljudskim plavim očima zahvaljujući genima koje su mu usadili. Genima jedne djevojke poginule na motociklu i mladića umrlog od te bolesti.
Ema se zagrcnula pićem kojeg je upravo pijuckala. I čaša joj se već činila preteškom jer joj je u posljednje vrijeme bilo sve lošije a odbijala je prijedlog terenske sestre da ostane u bolnici. Ema joj ništa nije govorila o Mikiju a Miki ju je vješto izbjegavao. Sve ove godine su ga naučile da se čuva ljudi. Iznimku je učinio jedino prema Emi, zaključivši da mu zbog ljubavi iskazane prema mačku Perici, nikada ne bi naudila. Osim toga, mučila ga je osamljenost, ta nesretna ljudska osobina koju je također
" pokupio " s usađenim genima.
Istina, pokušao se u nekoliko navrata približiti kakvoj lijepoj pripadnici svojega roda ali bi svaka pobjegla kad bi mu čula glas ili vidjela oči.
Tada je shvatio da je " drugačiji" da nosi " prokletstvo" laboratorija i više im se nije približavao.
Ema je još neko vrijeme ostala nepomično sjediti, nakon što je oprezno odložila čašu drhtavom rukom. Promatrala je kako Miki mirno spava u njezinom krilu i grozničavo razmišljala.
Što činiti? Koga i na koji način obavjestiti da ga vrate u laboratorij? Jer, ne samo što bi se izliječila od teške bolesti, poveselila se, već bi postala i bogatom i slavnom zahvaljujući obećanoj nagradi.
Nije se željela zamarati mislima o Mikijevim ponovljenim patnjama a njegova naklonost i društvo su je u času prestali zanimati.
" Mačaka je uvijek bilo i biti će", zaključila je odlučno.
Miki se samo pravio da spava. I on je čuo televizijsku objavu i odmah shvatio.
Jedan pogled na Emu, bio mu je dovoljan.
I jedan skok.
Imao je jake, oštre zube.
Još je nekoliko trenutaka gledao u njezino beživotno tijelo, moglo bi se reći čak s ljubavlju ali nije znao da li onom svojom, mačjom, ili onom njihovom, ljudskom, prije no što je nestao u šumi.
Dugo se je pisalo i govorilo o tom slučaju.
Neki su zaključili da je ženu napala divlja životinja, neki pak čudovište iz mašte ili vukodlak.
Jedini je posumnjao voditelj projekta " Mačak s plavim očima".
Bio je on mladi znanstvenik svjetskoga glasa, maštovit.
Zar se ubojstvo nije dogodilo odmah nakon objave na televiziji, razmišljao je, a i ugriz na vratu odgovara, zaključio je.
Od pomisli do ostvarenja nije dugo prošlo.
Otkopan je lijes i pažljivo izrezana ugrizna rana u nadi da će iz nje se uspjeti izolirati barem nekoliko stanica njegove sline , dovoljnih za kloniranje.
Tako je i bilo.
Danas, kloniranog potomka onog odbjeglog mačka koji se i danas skriva duboko mrzeći ljudski rod, strogo čuvaju u prostorijama laboratorija a protein za liječenje Multiple skleroze je već na tržištu.
Mladi doktor je dobio Nobelovu nagradu a Ema se pretvorila u prah.
Izbjegli su joj i slava i bogatstvo.