Kad mi je sjeverni vjetar otresao prašinu s očiju, jučer, ugledala sam pregršt plataninih listova kako se vrte, padaju, dižu se, dostižu jedni druge, pa opet padaju i tako sve po krugu …. Da drva platane u mojoj blizine nema , toliko sam znala sa satova botanike iz škole, mislim, prepoznati drvo i listove. Listovi platane, listovi platane, pa gdje sam ih gledala ovih dana, mozak mi je radio užurbano i slagao memorijske puzle. Drvo, čovjek, platana, list, žuto, jesen, zima, zakašnjelo, preuranjeneo, veselo, dječje.. Ah, dječje! Tu smo.. Nije li jedna mala plava slikovnica bila ovih dana u mojim rukama. A u njoj je pisalo „ U jesen kada lišće pada i odlazi iz grada, list jedne platane odlučio je tada. Nikada zimi u gradu nije bio i to je promijeniti htio.“ Cvjetni trg? Mala kavana na katu, stol kraj prozora..ja! Ja, prije desetak godina. Ja, sa molbom u torbi za mjesto pomoćne knjižničarke i žudnjom u srcu za onim što svakog čini sretnim, a to je rad. Nemoj odustajati, govorio mi je dolutali platanin list, nemoj se predavati, šaptale su mi šarolike orhideje iz brojnih cvjetnih aranžmana, prvo tiho a zatim sve glasnije, do zaglušujuće buke djece koja su se igrala ispod spomenika Petru Preradoviću i podsjećala me na moje dvije male djevojčice u dobi od dvije i pet godina. Ima li to smisla, mrmljala sam pod bradu ispijajući čaj od neke voćne kombinacije, koju mi je donio ljubezni konobar.Čaj? Vi biste čaj? A kakav čaj?, jedva sam ga čula, pa se on odlučio na livadni. Na livadi cvate puno korisnih trava, tumačio mi je, pomoći će Vam. I on je primijetio, brižan, da nisam sva svoja . Dobro da mi nije kakav novinar ponudio čokoladicu kao u televizijskloj reklami što se danomice vrti. A meni se vrtjelo i vrtjelo, kao što se vrtio i list platane, i konobar oko mene, i ljudi što su se mimoilazili i cik djece u zraku i kip Petra Preradovića, sve mi se činilo da hodam po krugu kao i ti listovi platane oko mojih nogu.
Da li da žalim ili ne žalim za godinama volontiranja a sve u nadi da ću biti „ prepoznata i kao takva sa radošću primljena na nekom idućem natječaju ?“ Naravno, veselila sam se, vidjela sam u tome izlaz. Volontiranje! Pa što ako mi ne plaćaju, bitno je da imam posao na kojem ću se moći dokazati ! (Kome ? Njima? Kome to „njima“?) Rijetko bih propustila koji, zadani mi sat, u radionicama. Pokazivala sam osobama starije životne dobi snalaženje na internetu. Upućivala ih, razjašnjavala, pojašnjavala, trpjela, odgovarala na svakojaka razumljiva i nerazumljiva pitanje, veselila se napretku mojih korisnika.
Društveno koristan posao radiš,veliš, ma nemoj, too radiš, dizale su mi živac bliže i daljnje prijateljice kao i bliža i daljnja rodbina kad bih im pokušala objasniti moja nadanja. Da li ćeš na taj način, barem, steći uvjete za polaganje stručnog ispita, koji je , kako si nam objasnila, neophodan za toliko željeno mjesto pomoćne knjižničarke, zanimalo ih je. Rado bih im odgovorila potvrdno, no, jadnog li pravilnika o polaganju stručnog ispita za knjižničarsko zvanje, iz kojeg se iščitava da stručnom ispitu mogu pristupiti samo osobe sa najmanje godinom radnog iskustva dok volononterski ugovor nema težinu takvog pravnog obilježja. Rado bih ja volontirala i na stručnim poslovima i tako stekla željeni status , ali i to je nemoguće, pisalo je, jer bilo kakvo volontiranje nosi jedino obilježje društveno korisnog rada.
Huura! Ja sam društveno korisna, već s vrata sam povikala, dok su mama, tata, svekar, svekrva i svi prisutni susjedi kimali glavom, s totalnom zbunjolom u očima. Jedino su moje pametne curice odmah shvatile. Draga naša mamice, uvukle su mi se u krilo suznih očiju, mi ćemo čim poodrastemo, početi raditi neki društveno totalno nekorisni posao i tako za tebe položiti taj stručni ispit samo da nam ti ne budeš žalosna. A do tada, igraj se s nama, mamice, ti to uostalom najbolje znaš, a tata će ti uvijek davati za čarape i za sve što trebaš jer te voli i jer nam kuhaš. Ti si naša najbolja mamica a i pišeš tako krasne priče i slikovnice nam posvećuješ kao onu o listu platane koja je , kako si nam pričala, čitana na tvom društveno korisnom poslu i svi su se divili. Kako je ono rekao list jedne platane? „Ostati ću na grani i platani društvo biti. S visine je gledao, kradom, šarene kišobrane, što šeću gradom. A onda je došao prosinac, prsti su mu od hladnoće promrzli, nos pocrvenio, ali on se zimi u gradu, silno veselio. Nikada zimi u gradu nije bio, i to je promijeniti htio… „
Sjetila sam se te slikovnice. Krasno, i kako samo stručno,rekli su mi nadležni, no ipak nedovoljno za stručni ispit. Istina, neke Knjižnice primaju i bez stručnog ispita, kao što je neki dan primljen jedan mladić, ali on je , molim, bio tako reći, socijalni slučaj, kao list na cesti, nije imao ženu, ni djecu, ni…ni ne znamo što sve nije imao ali, tako su nam rekli oni koji su za njega zvali..Imajte razumijevanja, mlada damo, slušala sam kršeći prste, pred Vama je još život, a Vi ste, koliko znamo, daleko od statusa socijalnog slučaja. A da, možda bi se mogla posvetiti nekom društveno nekorisnom poslu,to uvijek pali, još mi je savjetovala direktorica , jer ona je, eto, baš zbog toga što neki misle da je dovoljno ( samo)volontirati i dobiti posao, odlučila da s takvim načinom zapošljavanja (konačno) prekine.
Bože, jel 'ja to plačem, il' to kiša pada, dotakla sam mokre obraze i ujedno, sakrila ih rukom. Tko je vidio ići po Svijetu bez kišobrana i pri tom plakati? Da me vidi ona direktorica koja je u međuvremenu primila još tri socijalna slučaja bez stručnog ispita? A kako su se socijalni slučajevi množili proporcionalno mjestima u remetinačkom zatvoru, očito više nisam imala ni najmanje šanse. Da bi čovjek, riječ reko, kaže narod.. Meni su već trideset i dvije( godine). Kako su se samo nakupile, sve dok sam ja društveno (ne)korisno radila a djeca rasla i muž mi plaćao čarape i „ sve što trebam“? Da sam barem mogla, predbacivala sam si ( do moje dvadeset i devete godine) uz, u međuvremenu stečenu VSS spremu, naći mentora kojeg predviđa Zavod za zapošljavanje? Osobu dovoljno iskusnu i stručnu, koju bi poslodavac za to dodatno platio u okviru programa HZZO-a. I, uostalom, mogla sam vječno ostati na razini ispod dvadeset i četvrte godine kad već nisam odmakla dalje sa svojom SSS spremom, posvećujući se jedinom mogućem korisnom poslu a to je natalitet, koji se, na žalost, ne broji. Jedno dijete, kao ništa, dvoje djece, tek nešto, a troje to bi bila prava stvar za naše društvo, zajednicu i otadžbinu, preporuča Crkva, čitam u novinama, govore političari... Jer još od stoljeća sedmog, majke rađaju male Hrvate, pa oni velikima postaju u svakom pogledu. Jer bez Hrvata, drage moje Hrvatice ( što nećete rađati jer nemate ni za pelene) nema ni Hrvatske.
Ja sam , ipak, društveno korisna, ponavljam po stoti put sama sebi za tim čajem na Cvjetnom trgu, deset godina nakon! Ja nisam društveno nekorisna uvjeravam samu sebe deset godina iza, ja sam išla u školu, rodila dvije krasne djevojčice, ja poštujem Crkvu i domovinu, njegujem istinske vrijednosti obitelji, ja kuham, ja spremam, ja učim, ja, ja, pa ja… A ti? A Vi? A oni? A mi? A list? „Neću, pa neću! Zimu ovu u gradu provesti ću!“, slušam ga, već je dosadan s tim! Namjeravam mu reći da me pusti na miru, da me zaborave te šarolike orhideje, da me zaobiđe vrisak djece i sva ta buka sa Cvjetnog trga. “List je cvokotao, oko sebe se smotao. Snijeg je vidjeti želio i snijeg je pao“.
Mora da sam poludjela! Ti stihovi, zašto me proganjaju ti stihovi i ti listovi što mi se motaju oko nogu? “Gle, prva pahulja proletjela je gradom, za njom još dvije , pa cijelo pahuljasto stado!“Kao onoga dana kad sam odlučila ne odustati. Ako treba fakultet, imati ću ga. Djeca su već veća, mogu i izvanredno, nisam jedina, Tolike su.. No, dok se list držao svojih želja,došla je Bologna, evropski model studiranja, kao preteča Evrope, boljega sutra. Izvanredni studiji su ukinuti, saznajem. Ali, mala mogućnost postoji za one koji rade u zdravstvu te se žele unaprijediti,postoji mogućnost i na Ekonomiji, o kojoj nikad nisam imala pojma, informatici, računarstvu ( što bi ja tu, majko moja, kraj svih onih znanih i neznanih lumena?) Konačno, Pedagoška akademija nudi izvanredni studij za odgajatelje i, zamislite,ne traži predhodno zaposlenje u tom svojstvu? Spas! To je to, pjevušim. I pristupam prijemnom ispitu , sve prema uputi nadležne referade. I tada istina izlazi na vidjelo. Neznanje, neupućenost! Podobnost a ne sposobnost! Jer, milostiva koja je sve to blagoslovila i navela me da dam svojih ( muževih, maminih svejedno čijih samo ne mojih) 150 kuna, ne zna, da nema ništa bez državne mature.Ima, ali, uistinu ništa, jer onima s državnom maturom automatizmom pripišu 50% posto bodova više no meni, što bi mi uz mojih 66 posto riješenih možda bilo dovoljno za upis - primaju 17?? Ma je li to moguće, ljudi moji, zavapila bi i Milka Babović, samo što sam to u ovom slučaju ja osobno! Na ledu, bez haljinice fluorescentne boje plešem kako mi ovo društvo ( na žalost) teatralno svira! Sa maturom a bez mature! Jer smo tiho, gotovo kradom,preduhitrili potpisivanje ugovora sa Europskom unijom. A nismo bili pripremljeni. Ni mi, studenti, ni oni koji bi trebali nas pripremiti, ni oni kojih se to tiče ni oni kojih se to ne tiče. A koga se to zapravo, na kraju tiče, mislim, ja, ja tičem, sa svojim godinama, sa svojim stoposto društveno ( očito) nekorisnim radom? Trebalo, bi onda i domaćinstvo uvesti u radnu knjižiciu i majčinstvo i sve što radim a ne zaradim.
Došla sam do kraja ( i čaja i priče). Već sam se umorila a još vam sve nisam rekla,i ne trebam, vi znate ostalo. Jer svi smo sestre i braća koje nitko ne plača. Konobar, molim platiti! Ne brinite,dala mi je mama. Još uvijek prima penziju iako ne zna dokle.“ Već je cijeli grad pobijelio.List se zaista oduševio. Očima svojim to je sad vidio, svoju znatiželju najzad uzmirio. Umoran, pun uzbuđenja do proljeća je zaspao i bijele krovove sanjao. Pročulo se o prkosnom listu po cijelome gradu i dalo i drugom, znatiželjnom lišću nadu.. „
Mirjana Hercigonja Saucha
Stihovi: Ivana Palčić Borić iz slikovnice Želje jednog lista
Toliko o ovom krasno uređenom društvu!
OdgovoriIzbrišiOsjecam miris jeseni na Cvjetnom... jako lijepo! Pusa!
OdgovoriIzbriši