Božična želja

Te se godine Borko osjećao posebno usamljenim. Približavala se trideseta obljetnica kako je prenesen iz šume u vrt, ispod mlade breze.
Bili su to za njega sretni dani. Uživao bi u suncu i u žamoru stvorenja koje je viđao u vrtu a koje je orah nazivao ljudima.
"Žena koja te je posadila", podučavao ga je orah, "najvažnija je i zovu je mama. Brine se za sve u kući i oko kuće pa tako i za tebe i mene!".
To je bila istina.
Čim bi granulo prvo proljetno sunce, brižno bi s njegovog korijenja otklanjala brezino lišće, omogućujući tako i visibabama da proture svoje glavice i gljivama da se raduju pljusku. Sa suncem bi se pojačavao i cvrkut ptica koje su u sve većem broju posjećivale njegovu prijateljicu brezu Posebno jedan par grlica. Satima bi se ljubile, ljuljajući se na najtanjoj grani. Borko se čudio kako uspijevaju održati ravnotežu a čudila se i breza. Po vrtu se pričalo da dolaze već godinama i da je njihova ljubav vječna.
Borko i breza bi se još više poveselili kad bi mladi ptiči počeli uvježbavati svoje prve životne letove. Bilo je tu vrapčića i sjenica, golubova i vrana.
Borko se s užitkom rastezao prema suncu.
Istina, znali su ga zasmetati buka automobila i ulični smog ali što je to bilo prema svim onim radostima koje su mu bile dostupne.
Rastao je i rastao!
No, rasla je i mlada breza. Kora joj je postajala sve čvršćom a grane gušćima.
" Gledaj me, Borko!", znala bi se veseliti vlastitoj ljepoti i bujnosti, " još malo, pa sam stasala za udaju!" mrmorila bi....
Veselio se i Borko, sve dok nije jednoga dana osjetio zimicu.
Kad se zagledao tko mu pravi sjenu, otkrio je, da se to njegova draga prijateljica breza nadvila nad njim poput suncobrana.
A Borko je toliko volio sunčeve zrake. Danomice bi ih upijale njegove zelene iglice i prenosile korijenju. Borko je osjećao da bez njih ne bi mogao živjeti. Sjećao se jedne davne priče, koju je čuo još u vrijeme dok je živio u šumi, da biljke i drveća odrasla u sjeni, postanu ružnog izgleda i ostanu niskog stasa.
To Borko nikako nije htio! Želio je biti visok, zelen i lijep! I po prvi put se naljutio na svoju prijateljicu.
" Što mi to radiš?", uzviknuo je ljutito, " skidaj te svoje ruke s mene!", tražio je, no breza, koliko god je to željela, nije se mogla ni prignuti, ni odmaknuti.
" Ne ljuti se na mene Borko!", doviknula mu je, " vidiš da me sunce privlači u visinu, gle, već vidim i plavo nebo!"
Breza je nastavila širiti se i jačati.
Svi su govorili: " Divnog li drveta, ljeti daruje hlad a u jesen tepih žutog lišća!"
" A čuva i pluća od ulične prašine!", znali bi pridodati.
Samo je Borko stajao bez riječi i tužan.
Više nije vikao na brezu. Jedva da ju je i vidio koliko je porasla. Mogao je samo gledati u njezine cipelice. Ono malo mlakog jesenjeg i zimskog sunca, koje bi mu ostajalo nakon što bi breza skinula svoju žutu haljinu, bilo je za njega premalo. Pa je počeo zaostajati u razvoju.
Prolaznici su govorili: " Lijepog li malog borića!" Jedino su ukućani znali da je on već mladić. Mami je bilo jako žao što je posadila Borka na tom mjestu, ispod breze.
Učinila je to da Borko ima društvo, a sada je bilo prekasno za njegovo ponovno premještanje. Bojala se da bi uvenuo od tuge.
Godine su prolazile a Borko ostao stasom mlad. Odavala ga je jedino hrapavost kore, po koja kvrgava grana i nešto blijeđa boja iglica. I dalje se veselio visibabama u proljeće, đurđicama čije je sjeme jednom donio vjetar i gljivama koje bi nicale poslije tople kiše. Zahvaljujući niskom rastu, osjećao se bližim cvijeću i travi i bio je sretan.
I tako bi Borko živio još godinama da se ovoga Božića nije zaljubio.
Donjeli, naime, ukućani, mladu jelku, još rosnih očiju od suza za roditeljima i braćom, da je okite sjajnim nakitom i pod njezinim granama, prema običaju, dočekaju Badnju večer.
Poznavao je Borko taj ljudski običaj! Svakog je Božića gledao kako donose jelu ili smreku i kite je. Ponekad bi s kojom uspio razmijeniti riječ ili misao, a ponekad niti to jer bi je odmah unjeli u sobu.
Sve do ovoga Božića kad su jelku Jelu donjeli prerano pa je ostavili vani, naslonjenu o zid garaže.
Slušao Borko cijele noći njezino šumorenje i žal, te je pokuša utješiti:
" Zovem se Borko, i sam sam donesen iz Velike šume, zato znam kako se osjećaš!", reče joj.
Jela se malo se smirila i obrisala suze kad joj je Borko ispričao kakvu će krasnu haljinu obući za Badnju večer.
Sam Borko to nikada nije doživio.
Mislio je " Tko bi me želio takvog?" A toliko se želio svidjeti Jeli.
Uzdahnuo je.
Jer njegovo je srce bilo još mlado i željno ljubavi. Do tada je volio samo dva puta i to nesretno. Jednom je kao dječarac izmjenjivao poglede s jednom smrekom u susjedstvu a kasnijih godina s jednom omorikom u obližnjem vrtu.
Mislio Borko i mislio!
Čuo jednom Borko od stare šljive da se ljudima u Badnjoj noći ispunjuju želje. Kad se ispunjuju ljudima, zašto i njemu ne bi, ponadao se.
" Moraš napisati želju i staviti je u cipelu!", predlagala mu breza, misleći na želje koje ispunjuje Sv. Nikola.
Šljiva je bila starija i iskusnija.
" Piši Djedu Božičnjaku!", reče mu. Tako je i bilo.
A pismo je odnio sjeverni vjetar u Zemlju Daroviju, prohujavši Borkovim granama.
Bližila se Badnja noć. Jelu su već unjeli i pripremili za kićenje. Kroz prozor je mogao vidjeti njezinu vitku sjenu.
Otišla je tako naglo, da joj nije uspio otkriti svoju tajnu. " Možda će se i ona zaljubiti u mene kad mi se ostvari želja?", umovao je.
A zaželio je da i njega netko poželi za božićnje drvce i sjajnim ukrasima prekrije njegove kvrgave grane i ohrapavljelu koru.
Došla Badnja noć.
Išao te noći išao neki siromašak ulicom i imao samo jednu želju, da svojoj djeci donese bor kad već ne može darove. No ni za bor nije imao dovoljno novaca.
I jedna i druga želja došle do Djeda Božičnjaka u isti čas.
Razumio se Djed u želje i dosjetio kako će ispuniti obje.
Već su se na crkvi Sv Blaža čula prva zvona, kad se u rukama siromaška našao Borko.
Začudio se Borko koliko i siromašak i oboje se zahvalili Djedu Božičnjaku na tolikoj sreći.
Još se više razveselio Borko, sluteći da će konačno dobiti toliko očekivano sjajno odijelo.
Tako je i bilo!
Uskoro je Borko s ponosom ogledavao blještavilo srebrnog staniola kojim su ga s ljubavlju prekrila djeca onoga siromaška.
Izgledao je kao u danima prve mladosti. Sokovi su mu užurbano tekli žilama, zazelenio se od prevelike sreće i još poželio:
" Da me sada vidi moja Jela!"
No za novu želju je već bilo prekasno, kao i za neku novu priču.
Jer tako Vam je to sa željama i pričama!





Mirjana Hercigonja Saucha