Dva martinija u stvari tri

                                      

Kasna jesenska  poslijepodneva kao da su stvorena za šetnje Gornjim gradom.

Lišće je još puno toplih boja, dok se Sunce pri zalasku stidljivo utiskuje kroz Kamenita vrata.

Tada sunčevom pozlatom zasja i krov kuće u Opatičkoj , koju bi još uvijek mogli prepoznati i Zagorkini junaci Nera i Siniša.

Krov kuće u kojoj je smještena kavana "Žabica!"

Kavana, u koju je jednog takvog poslijepodneva, odlučio  svratiti  i poznati hrvatski pisac, u društvu Ane, negdašnje učenice Klasične gornnjogradske gimnazije na Katarininom trgu., sada novinarke.

"Koliko Zagrepčana posjećuje tu kavanu i otkud joj ime?" - pitali su se, smjestivši se za mali stol u kutu.

"Kavana Žabica je jako omiljena Zagrepčanima a "Žabicom" je zovu po plavim žabicama iz okolice Zagreba," pojasnio im je konobar Dino kada je došao preuzeti njihovu narudžbu - dva martinija.

"Istim se imenom zvala ova kavana u 18 stoljeću - još je dodao, pa smo odlučili vratiti joj izgled kakvom je pamte Matoš, Zagorka, Tin..."

Nato se pisac zagledao u Anu i ona u njega.

Kao da su istovremeno osjetili nečiju nevidljivu  prisutnost i šuštanje krinoline!

Zaškripila pozlata.

Doskakutala žabica.

Plava.

A kada su  počeli tamniti starinski, uokvireni prozorčići, Dino je s nježnošću pripalio svijeće, kratkog žiška, treperave, snene, baš kao i nadolazeći sumrak.

U tom času, sadašnjost je odmijenila prošlost.

 Pisac se osjetio sretnim.

Konačno mu je podarila pažnju ta mala, umišljena, bivša gimnazijalka.

Onu pažnju, koju je  mislio da zaslužuje.

On, pisac, mladić u duši i mladić u srcu.

"Bi li mu takvu pažnju podarila da je samo htio, još onda, kad je došla zbog dogovorenog intervjua?" često se  pitao.

Ali, u to vrijeme je zamišljao da još voli Laticu i spremao se tu nedorečenu ljubav utkati u priču "Poljubac Gustava Klinta"

Ipak, živo se sjećao  prvog susreta s Anom.

Pred pekarnicom u Bregani.

I kako su pijuckali nektaru sličan napitak iz kobaltno-plavih čaša!

Bio je iskreno zadivljen.

Istovremeno i razočaran, jer je došla isključivo poslom.

"A  kako bih drugačije i došla, kada se do tog časa  nismo ni poznavali," tumačila mu je, dok ju je on uzalud pokušao podsjetiti  na njihova viđenja u prolazu mimo njene kuće na Pantovčaku.

Nije se sjećala!  Šteta!

Promatrao ju je....

Kao da joj je ipak malo stalo do našeg druženja, mislio je, no taj konobar, taj divni mladić što se poput Fausta kreće između stolova kradom ih pogledavajući - što on u stvari hoće ?

U srcu je osjetio žalac ljubomore.

Ah, te žene, uzdahnuo je, osjetivši konačno njezin mali dlan u svojem.

  "O čemu razmišljaš Ana?"- namjerno joj se obratio naglo, prekidajući je u sanjarenju.

"O sutrašnjim obavezama!", slagala je, brzo!

Ujedno je podignula pogled i susrela se s Dinovim pogledom.

Da joj barem nije krao poglede!

Kao da sve i o svemu zna.

Tako lijep, gipkih pokreta, u polumraku - isti Zagorkin Siniša!.

Što ih to pita?

Da ih želi počastiti!

Želite nas počastiti? - uzbudila se na čas i ponovila to piscu koji je uporno šutio.

"Što želiš piti, no?", nutkala ga je umilno -  "možda i opet martini?"

Mogla je jasno vidjeti kako  se  pisac  koleba.

Čudi!

Razmišlja!

Kao da  je slušala njegove misli:

"Zašto nas ovaj dečko časti?"

"Vlasnik?"

"Sin vlasnika, možda?", izjasnio se poluglasno dok je Dino odlazio zbog narudžbe.

 I još popuštajući dodao: " On zna zašto!",  polaskan pažnjom mladića u nekom vremenu u kojem  posjetioci skidaju šešir, a  konobari znaju prepoznati gospodu.

Ana se smješkala.

Ponosila se Dinom.

Često je svraćala u Žabicu.

I dobro je znala da on nije niti vlasnik lokala, niti sin vlasnika, najmanje imućan.

Samo je na poslužavniku koji je na njegovim rukama ličio na buket mirisnih, crvenih ruža, znao po jednu darovati svakom gostu.

Dino!

A bila mu je tek dvadeset i prva!

"Tako ste ozbiljan, Vi ste preozbiljan, znala mu je prigovarati."

"Vi biste se još morali igrati, uistinu, igrati!", tvrdila bi svojim promuklim glasom koji nije trpio prigovora.

  Ana se već dugo sviđala Dinu!

Još od onoga dana kad je prvi puta svratila s prijateljicama u "Žabicu" na piće.

I sada ju je pogledavao preko stolova donoseći i odnoseći čaše.

Smijala se!

Komu?

Zašto?

I tko joj je taj čovjek?

Čak ga gladi povjerljivo po ruci!, uočio je, žaleći što nije na njegovom mjestu.

Približavajući se tiho njihovom stolu, da im ne remeti misli, mogao je čuti Anu  kako govori:

"I tako, odlučio si novo izdanje započeti pričom - Poljubac Gustava Klinta?

Sve mi se čini da je ta ljubav i nastala samo zato da bi ti mogao napisati tu priču, nastavljala je..

"I meni se tako čini!", složio se pisac.

A da u njega uvrstiš i onaj naš, tebi toliko dragi intervju? još ga je pitala dok je Dino čekao da ga primjete.

"Izvolite?", obratili su mu se gotovo u isti čas i Ana i pisac, kao da  ga se žele odmah riješiti.

Dino im je mirno i s ljubavlju u oku objasnio da ih želi počastiti, ne navodeći razlog tomu.

Anu je taj prijedlog jako iznenadio..

Bilo je jasno da je isto toliko iznenadio i pisca, jer je naglo zašutio.

"Reci već jednom, koje piće želiš?," prva je progovorila Ana.

Očito je s njim samo u poslovnim odnosima, istovremeno se tješio Dino.

"Mladi gospodin nas samo želi počastiti!", nastavila je objašnjavati.

"Možda još jedan isti takav  martini?", predložila je.

Konačno su se složili oko dva nova martinija.

 Žamor je u kavani postajao sve glasniji.

Treperavi žižak tajnovito svjetlio, pozlata škripala, krinoline šuštale.

Doskakutala žabica.

Plava, dok je istovremeno Dino prenosio narudžbu -  još dva martinija, molim!

U stvari tri, shvatio je pisac.

U stvari tri, shvatila i Ana.