Priča o Sv. Nikoli i Anki Salakarki

Bila to jedna poratna godina.
Sela opustjelo mladićima ali i pjesmom i lijepim poklonima
Jedino ruho u koje se za tu priliku obuklo garavo selo, bio snijeg. Prekrio snijeg sve rane na drveću, sve rupe u tlu i krhotine na krovovima kuća.
U prvi mah se činilo istim kao ranije.
Ali, nije bilo.
A trebao doći sv. Nikola da poklonima razveseli tužna dječja srca. Jer nekome nije bilo oca, nekom brata. Nekome je falila kravica a mnogima je bila srušena i kuća.
Takva su vremena bila!
Promišljao sv. Nikola, da li da uopće dolazi. Nije imao crvene tkanine za kapu, nedostajao mu ogrtač od janjeće kože a za kolače i poklone nije imao novaca. Tako mu je torba zjapila praznom.
Jer takva su vremena bila.
Ipak, čekala ga sva djeca. I ona " dobra" i ona manje "dobra". Sva su se nadala malom daru. U takvim se vremenima, mislila su, malo nevaljalštine može oprostiti.
Čekala ga i mala, debeljuškasta Katarina, još nazvana Salakarka, prema kolačima salakarcima koje je više od drugih voljela jesti.
A pekla ih baka Krupčina sa kraja sela od malo brašna i vode, s puno pjenice, raznih oblika, najviše u obliku bebe. Selo nije znalo da li je i ona dobila ime po tim kolačima jer je bila krupna, jedući ih često.
No, kako bilo, te babe se sjeti sv. Nikola.
Noć bila vedra a zvijezde sjale ko krijesnice u travi.
Kuc, kuc, on zakuca. "Tko je?", upita baba Krupčina. Jer, takva su vremena bila, da se nisu otvarala vrata neznanima.
Kad je čula baba Krupčina tko joj u pohode dolazi i zašto, izvadi ona pohranjeni kožuh iz škrinje ispod kamena, kamo ga je sakrila od vatre i groma. jer u takva vremena bilo i vatre i groma i onog pravog i onog ljudskom rukom izazvanog.
Navukao ga sv. Nikola.
Našli i malo tkanine za kapu, crvene boje, preostale od zadnjeg Uskrsa.
Kudelja, odvojena sa cijevi u kuhinji, poslužila za brkove. Jer vate u selu nitko nije mogao naći.
Takva su vremena bila.
No, sv. Nikola nije došao sam. Poveo on i svog pomagača, vraga, jer, od kad je svijeta i vijeka i ovog narodnog običaja, išli oni zajedno.
Da vide djeca što ih čeka ako ne budu slušala roditelje i izvršavala povjerene im zadatke.
Dakle, trebalo je još obući i pomagača.
A za to su trebali rogovi. Najbolji bi bili ovnovi.
I dok su gosti ispijali kuhano vino, baba Krupčina požurila u selo do lovca Luke.
Znala je da lovac i nije lovac ako nema spremljenih rogovlja, no, kakva su vremena bila ?
Pa, ipak!
Bio to lovcu Luki već drugi rat pa je unaprijed znao što će sv. Nikoli i njegovom pomagaču
manjkati.Tako je sakrio rogovlje u podrum, pod kamen, baš za tu priliku.
Stavio, dakle, pomagač na glavu rogovlje, u ruku štap, a lanac svezao oko ruke da može njime podizati strašnu buku i da sva djeca odmah znaju tko ide, i ona koja će gledati kroz prozor i ona koja se to neće usuditi.
No, košarica sv Nikole uza sva nastojanja ostala poluprazna, A pisama i želja bilo toliko da su se rasipali putem.
" Sv. Niko dođi skoro", pisao Martin, " vrijeme mi prolazi sporo, dovedi mi mog tatu, teško mi je bez njega!"
" Donesi mi, molim te, bilježnicu i novu olovku!", pisala Jagica.
Bilo je još raznih želja i onih napisanih i onih nenapisanih.A za sve je sv. Nikola znao. I svakom djetetu htio ugoditi.
Među pismima bilo i ono, Katarine Salakarke. Zaželjela se školske torbe, iste kakva joj je pogorila. Šarene, s novim bilježnicama i bojicama. Dugo već ništa nije nacrtala.
" Što će ti školska torba", bunila se na tu želju Katarinina majka, " tko zna kad će škola početi, jer, kakva su vremena?"
Ipak, nadala se djevojčica i želju poslala.
A sv. Nikola pročitao.
Pročitao i ražalostio se, jer takve torbe nije bilo moguće naći u takva vremena.
" A da ti babo Krupčino, ispečeš malo onih salakaraca koje tako voli Katarina, možda bi, jedući ih, barem na kratko zaboravila željenu torbu!", zamolio sv. Nikola babu Krupčinu.
Čekala mala Katarina do ponoći i od ponoći. Sve gledala kroz prozor, vidjela stope u snijegu, čula zveket lanca i dječju ciku ali je njena cipelica i dalje ostajala prazna.
" Majko", raspitala se zabrinuta, " da nije dar ispao?" Njena je cipelica, naime, bila prošupljena.
Umirila je majka.
" Idi na spavanje dijete, teška su vremena, možda do jutra sv. Nikola i za tebe pronađe dar."
I onda je ona, kao svaka dobra djevojčica, majku poslušala i zaspala. Sanjala je školske dane i svoju divnu školsku torbu.
Probudi je svjetlost dana.
Već sam pogled na cipelicu i prozor uvjeri je da je sve ipak bio samo san. Barem što se ticalo školske torbe. Jer u cipelici su bili samo kolači salakarci i poruka - volimo te!.
" Možda ću je dobiti iduće godine", tješila se, tiho žvačući kolače.
A čime bi se najbolje utješila Katarina Salakarka ako ne salakarcima
Jer takva su vremena bila!

Mirjana Hercigonja Saucha