Šmigulin dolazi

Klizio je kroz tamni sluzavi tunel. Kao s braćom prema jajnoj stanici. Samo što je sada osjećao bol zbog sve većeg nedostatka kisika, a nije bilo braće da mu pomognu. Sjetio se Eve, Marka, Mirka.
– Kako sam tada bio sebičan – mislio je. – Oh, tako sam osamljen – stenjao je.
U tom su se času u Šmigulinovu tijelu odvijale brze i temeljite promjene. U glavi mu je šumjelo, pred očima iskrilo. U jednom je trenu počeo sam disati. Pluća su se uključila kao nekim čudom. I bilo je čudo. Čudo koje je izazvala Rena pritiskom na određeno mjesto u mozgu poznato kao centar za disanje. To je veoma zaboljelo Šmigulina, kao i otvaranje plućnih pregradica, alveola. One su dotad bile slijepljene kao leptirova krila. Nakon toga krv se usmjerila prema plućnim krvnim žilama otvarajući na svojem putu također slijepljene stijenke.
Bio je to krvni val žestoke snage, baš kao plimni morski val.
Zbog gubitka funkcije pupčane vene, sve je manje krvi dolazilo u desnu srčanu pretklijetku. Tlak je u njoj naglo pao. Istodobno se povećavao tlak na lijevoj strani srca. Zato se poprečni put kojim je dotad tekla krv zatvorio. Šmigulin se odvajao od majke. Imao je osjećaj da mu pucaju noge, ruke, srce mu je ubrzano tuklo. Uto se počela zatvarati i pupčana vena, a s tim i dotok krvi kroz nju. Šmigulinovo tiho cviljenje i plač još su jedino čule njegove jadne tete. I plakale zajedno s njim.
Odjednom je osjetio olakšanje.
Dočekale su ga sigurne ruke liječnika i čvrsto držale da ne padne. Liječnik je rekao majci: – Čestitam, gospođo, rodili ste divnoga zdravog sina. – Ali to Šmigulin više nije mogao čuti. Moglo se vidjeti samo porođajem izmučeno novorođenče, najnemoćnije od svih bića koja se rađaju na Zemlji. Ni traga onom Šmigulinu koji je za devet mjeseci upio u sebe svu mudrost svemira.



Mirjana Hercigonja Saucha- Šmigulin ili Priča o tvom i mom rođenju