Kao da Vas neka nevidljiva ruka u tome zaustavlja. Bilo da se radi o nekoj želji iza koje stoji materijalna dobit ili želji gdje su u pitanju samo osjećaji.
Vjerojatno.
Da li se iza toga krije sudbina ili nešto treće, nikada nećemo saznati, niti Vi niti ja.
Pa ni nakon čitanja moje ispovjesti kako sam u životu ( samo) žarko željela da sam voljena.
Neki me dan zazvala susjeda jer me prepoznala na slici sa promocije svoje kčerke.
Željela mi je tu sliku pokazati. Ja tu sliku nisam imala pa sam se jako obradovala.
I dala je povećati da se bolje vidim.
I što sam vidjela?
Vidjela sam mladu, prelijepu djevojku, punu iščekivanja i snova , kako u ruci drži cvijeće.
I htjela sam je upitati: " Što su ti to učinili djevojko, što si im skrivila??
I onda sam plakala, i plakala.
Za tom djevojkom, za mladošću, za onim što je prošlo i što još još nije.
Plakala sam za tom meni nepoznatom djevojkom, koja sam, vele, bila ja, i koju nisam mogla prepoznati, jer je bila prekrivena velom nevinosti, tjelesnom i duševnom, kao onoga dana, davno, kada se u susjedovom voćnjaku zaigralo puno curica iz susjedstva.
Meni je, na žalost, pripalo samo tužno virenje kroz plot i tiho cmizdrenje.
Jer mi moja majka i otac, u to vrijeme nisu bili u mogućnosti kupiti bebu koja otvara i zatvara oči, smije se i plače. U "komisionoj".
Tako su , naime, tada zvali dućane s uvezenom robom!
Iako sam bila još jako mala ( tri godine, rekla mi je mama), i danas osjećam žar u srcu i neizmjernu ljubav kada me je Emica, "gazdarica", konačno pozvala i ponudila da primim u ruke takvu bebu, taj predmet moje neispunjene čežnje.
I užas koji je iza toga slijedio kad su njezine noge ostale ležati na vrtnoj sjedalici, a sva djeca istovremeno, kao uvježbana, uskliknula: "Potrgala ju je!"
" Evo što se događa kad posuđuješ!", nadovezala se Emica previše mirno, zazivajući glasno svoju majku, a ja svoju.
Suze su mi poput pljuska procurile niz obraze.
Sva sam drhtala.
Majka je odmah shvatila što se dogodilo, pa me odvela kući uz obećanje da će beba biti popravljena.
Kad danas o tome razmišljam, radilo se samo o običnoj elastičnoj gumici koju je trebalo provući kroz predviđene rupice što nije bilo vrijedno moje silne boli, i one tada i one koja je u meni zauvijek ostala!
To što mi je mama nakon toga kupila takvu bebu, čak ljepšu, s kolicima, nikada nije iscijelilo moje srce.
Pa ni kao odrasle žene.
Mislim da bi baš u tom događaju trebalo potražiti korijene mojeg kasnijeg, zrelog bola!
Sve što sam u životu postigla, nije me poštedjelo tog osjećaja i tih riječi: " Potrgala ju je!".
Bilo da se radilo o ovom ili onom, sve se svodilo na isto - malu, odbačenu, prezrenu, prevarenu djevojčicu!
Unatoč mojim ( objavljenim) pričama i odličnom uspjehu u školi, zvali su me štrebericom,
a zbog svih mojih dijagnostičkih, terapijskih i znanstvenih dostignuća proglasili - papirnatom doktoricom.
I bilo kako bilo, kako počneš tako i završiš, kažu ljudi.
Tako sam bila i ostala samo malom djevojčicom kojoj su okrutno podmetnute potrgane noge na bebi od kaučuka.
A ljudi, kao da to na neki način slute. Pa i danas naplaćuju moju samoću i želju za druženjem.
Baš kao ta Emica moga djetinjstva!
Nema komentara:
Objavi komentar