Šmigulin je počeo shvaćati svu težinu majčine zadaće.
Te je večeri nakon ultrazvučnog pregleda otkrivenog trbuha stala pred zrcalo da bolje vidi Šmigulina. Razgledavala ga je sprijeda, pa u profilu i nježno mu šaputala gladeći ga: – Dijete moje, drago moje ljubljeno dijete! – Šmigulin ju je tada prvi put vidio. Njegova majka! Njegova kraljevna. Njezin nježni lik odražavao se na sjajnoj površini zrcala. Plave oči sjale su zvjezdanim sjajem, a kosa je podsjećala na svilene niti. – Kako je lijepa – sanjario je Šmigulin gledajući je.
– Nije čudo da se otac zaljubio u nju i odlučio joj povjeriti svoje sjeme života. Ona je toga vrijedna. Ako ikada to poželim u svojemu zemaljskom životu, i moja će žena biti nalik na nju – već tada se zavjetovao Šmigulin.
Htio je čuti što o tome misle Dena i Rena. One su, međutim, drijemale pa ih nije htio buditi. – Odsad ću se češće moći obraćati svojoj majci, a rjeđe njima – zaključio je sretan.
Tako je i bilo. Šmigulin je satima slušao majku i gradio svoj svijet tame da bolje razumije svjetlost. Sve je bolje poznavao majku i ona njega. Sanjao bi njezine snove, radovao se njezinim osjetilima, gledao njezinim očima. Tako su dva bića postala jedno. Šmigulin je primijetio da sve manje misli na tete, a sve više na majku.
Danas kad se zna da dijete u maternici vidi, osjeća, štuca, siše palac, dakle aktivno živi s okolinom, a posebno sa svojom majkom, to je jasnije da je ona najvažnija osoba u njegovu psihičkom razvoju.
OdgovoriIzbrišiMajka prva dolazi s njim u prisni dodir, ljubi ga, miluje, presvlači, hrani, bdije nad njim i tako u djeteta stvara osjećaj sigurnosti.
Koliko je majčina ljubav važna za mlado biće u prvim godinama života, vidi se po ponašanju djece koja su bila lišena te ljubavi.
No pretjeranost takve ljubavi može u djetetovim kasnijim godinama zakočiti razvoj njegove samostalnosti, što je loše.
Oslikala Ana Jakić Divković, akademska slikarica. Knjiga: Šmigulin ili Priča o tvom i mom rođenju, izdanje Grafika, Osijek
OdgovoriIzbriši