U davno doba cijenili se rumeni obrazi. Bili oni dokazom dobroga zdravlja i ljepote djevojaka. Ne jednom, selom bi se čula pjesma: „Kad je dijeva rumena ko ruža, brzo će si naći muža!“
A Anka bila sedma od braće.
„ Ko sedmo prase!“, šalili se zlobnici, znajući da bi za nju, onako sitnu, ostajalo u zdjeli najmanje kaše.
A braća bila sva muška. I snažna.
Zabrinula se za Anku, majka.
„ Što ću s kćerkom, blijeda je ko šumska vila, sitna ko Palčica, obrazi joj poput porculana, tko će se oženiti takvom, pitala se??
A namijenili je Janku na kraju sela. Jakom i veselom. Kud bi išao, tud bi pjevao. Tako je Anka uvijek mogla znati gdje se nalazi.
Naćula i ona, da je baš njemu obećana.
Često bi je nutkala prijateljica Jaga: Nu, jedi, jedi više, bijela si ko bijela ruža.
Spočetka Anka nije marila, no, kako je vrijeme prolazilo, zabrinula se. Porasla vitkom poput košute i nježnom poput vile, to je i sama mogla uočiti.
Oči plave, ko voda šumskog izvora, zubi ko biseri.
„ Bože mi prosti, križala se stara Jana, gledajući kčer, kao da nije naša!“, žalila se mužu, Ankinom ocu.
I odlučila promijeniti kčerkinu zlu sudbinu.
Čula ona na posijelu kako žene pjevaju onu staru narodnu – „ Tko se zorom sedam dana izvor vodom mije, taj blijed više nije! „
„ Od sada ćeš svakog jutra na izvor, prije zore!“, zapovjedi ona sirotoj Anki.
Zalud plakala, jadnica, i zaklinjala majku da je poštedi, jer se boji i mraka i studene vode, ali majka nije odustajala.
Još i bi da nije bilo sela!
I Janka!
A Janko bio dobra prilika! I naočit i radišan!
I krene tako idućeg jutra, Anka, drhtureći. Još je mjesec blijedo sjao kad je došla do izvora. U studenu se vodu zagledala, promrzlim je rukama zahvatila i obraze natopila.
Natopila ih i vodom i suzama!
Al obrazi još blijeđima postali!
„Nisi otišla dovoljno rano, ukorila je majka, i sigurno nisi vodu zagrabila dovoljno duboko, zato pripazi!“
Idućeg jutra, još tužnija krenula Anka.
Bilo joj hladno i pod tankim prekrivačem a kako tek bez njega? A od jutarnje hladnoće, inje se po granama nahvatalo. „ Kao o Božiću, pomislila, pa kako pomislila, tako se zarumenila. Sjetila se dijeva, da joj se o Božiću svatovi spremaju, pa odlučila prićekati da se mlađahno Sunce pokaže.
I još jednom zalila lice i suzama i vodom ledenicom.
Kako zalila, tako zaspala.
A mraz stisnuo! Stisnuo da hrastova kora pucala.
Gledalo usnulu djevojku mlađahno Sunce, gledalo i ražalilo se. Jer takove tuge nikada nije vidjelo, a ni takove ljepote.
Pa se spusti do nesretne djevojke.
Probudi se Anka suncem obasjana, a to mladić zlatnih skuta. Nije se usudila progovoriti, pa je šutjela.
Bila ona mudra djevojka. Znala je šutjeti kad nije imala što reći.
„ Takvu bi ženu želio!“, pomislilo mlado Sunce, pomislilo, pa se odlučilo. I podiglo Anku u zlatnu kočiju i odvezlo u zlatne dvore svoje, da mu nevjestom postane, i da joj uvijek toplo bude!, pomisli još Sunce, jer je dobrog srca bilo.
Dan već odavna odanio, kad je majka shvatila da se Anka sa izvora neće vratiti, te krenula u potragu. Zabrinut, krenuo i Ankin otac, krenuli i seljani.
Da vide što se dogodilo sirotoj djevojci.
Našli je rumenu, na panj naslonjenu, kao da spava. Ali je nisu mogli probuditi.
„ Možda je bolje tako!“, zajaukala prva majka. optužujući selo, jer da je selo tako tražilo.
Možda je bolje tako, odvratilo selo, jer takav je bio običaj, a protiv običaja selo teško može što učiniti.
Janko nije dijelio njihovo mišljenje.
Volio on svoju bijelu, tihu nevjestu.
Usnu te noći Janko čudan san. Da mu je došlo samo Sunce u pohode i ogrijalo ga. No, ma koliko pogledom tražio, samo je toplinu osjećao.
To ga je došla ogrijati nesuđena nevjesta, sada Sunčeva nevjesta.
Pričaju da ona i danas zorom luta i grije gladne i siromašne.
Grije ih istom ljubavlju, koja je nju samu od nevolje i neukosti ljudske izbavila.
Nema komentara:
Objavi komentar