Šmigulin ili Početak kraja

C:\Documents and Settings\MS\My Documents\My Pictures\blog smigulin\Top-3.bmp

POČETAK KRAJA

Počinjemo li živjeti oplodnjom ili samo nastavljamo živjeti, pitanja su genetičara, citologa, histologa, embriologa, religije.

Naime, nedvojbeno je da do časa oplodnje, tj. do spajanja jezgre ženske i muške spolne stanice (majke i oca), nismo “živjeli”, no je li  taj naš tako nastali život nov ili je tek neka nova dimenzija ako znamo da su i elementi od kojih je potekao već bili “živi”?

Što je to što nas čini osebujnima, jednim jedinima?

Noseći kroz vlastiti život poruke svemira u osnovnim supstancijama DNA i RNA, ujedno prenosimo i vlastite spoznaje obogaćujući tako sljedeća potomstva vrste koja će se rađati - čovjeka. Na taj se način život predaje kao vječna vatra. Svako ljudsko biće tijekom svoga vijeka na Zemlji istodobno nosi u sebi sva sjećanja prošlosti i budućnosti, ono kakvima smo bili i kakvima trebamo postati.

Šmigulin je muška spolna stanica – spermij, koji jedne noći kreće u veliku avanturu rođenja.

Da bi to mogao, njegov je budući roditelj – otac, morao biti spolno zreo, kao i njegova buduća majka.

Morali su ostvariti i fizički dodir da bi muški spolni ud unio sjeme u rodnicu, koje je zatim pohitalo na mjesto sastanka, u prošireni dio jajovoda.

Danas se zna da ih je u tom dijelu jajovoda, jajašce već moglo čekati, ali da su ga i sami morali pričekati, jer njihova mogućnost oplodnje traje punih 48 sati, za razliku od jajašca, za koje je ta sposobnost prepolovljena na 24 sata.

I mnogo i malo, ako tome dodamo i brojne zamke na tom putu. Tek tada shvatimo kako je malo bilo potrebno pa da nas ne bude.

Što o nastanku knjige kaže autorica, "mama Šmigulin"

Što o nastanku knjige Šmigulin kaže autorica, " Mama Šmigulin"

“U trenutku izbora zvanja kolebala sam se između ljubavi prema pravnim znanostima, novinarstvu, studiju filozofije i medicine. Poštujući želju svoje majke, odlučila sam se za medicinu i liječenje lijekovima, a ne samo riječima. Spoznaja o vlastitom rođenju i rođenju moje djece potaknula me da napišem ovu bajkovitu priču o rođenju prije rođenja. Pri tome sam se držala medicinski utvrđenih činjenica, s nadom da ćemo, upoznajući sebe, više poštovati život drugih i njihovo pravo na rođenje od samoga početka. Šmigulin je tako postao mojim trećim sinom i poslanikom moje ljubavi i želje da svatko od nas jednom doživi nezaboravan osjećaj majčinstva, odnosno očinstva.”

Šmigulin je muška spolna stanica, spermij, koji jedne noći kreće u veliku avanturu, na put prema svojem rođenju. Na tom putu na njega pomno paze njegove

" svemirske" tete Dena i Rena, nastojeći da odraste sa svim osobinama ljudskog roda kojemu pripada. Šmigulin, osim svojih teta, upoznaje i svoju majku i svojeg oca. Šmigulin nije samo klupko stanica ( embrij, fetus), on je dijete od samog početka, dijete koje se veseli životu, koje se boji smrti, koje voli svoje tete i svoje roditelje, on ima ime , on je osoba.

Šmigulin je jedan od miljuna, baš kao i ti, draga čitateljice i čitatelju, koji je žurio istim putem da bi stigao na cilj i - rodio se. On je tvoje drugo ja.

Ova vam knjiga omogućuje da se upoznate!

Šmigulin ili Bajka o nastanku života

BAJKA O NASTANKU ŽIVOTA

Našu priču o Šmigulinu mogli bismo započeti i ovako, kao u bajci: Bili jednom muškarac i žena, zaljubili se i zaželjeli imati dijete. Jedne večeri, za punog Mjeseca, otišli oni na prostran proplanak, odakle su najbolje mogli vidjeti Božju zvijezdu, kleknuli, sklopili ruke i zamolili je: “Draga Zvijezdo, ti koja nam pokazuješ put u tamnim noćima, ti koja imaš toliko djece, podari i nama bar jedno, da mu se radujemo. Jer toliko nam preostaje poljubaca i jutrom i noćima i toliko nježnih riječi da ih znamo napamet, pa su nam i dosadile. Zaželjeli smo vidjeti meso svojega mesa, osjetiti toplinu svoje krvi i osluhnuti kucaje vlastitih srdaca jer doći će čas kad ćemo se morati vratiti u Božje krilo i tko će ti se onda diviti i kome ćeš svijetliti?”

Slušala ih daleka Zvijezda, slušala i ovako umovala: “Zašto da ne? Ako moje srce kćeri i sinovi griju, neka ih dobije i taj ljudski par.”

I tako ih posavjetuje: “Neka vaša tijela noćas budu jedno i tada podijelite to jedno pa sastavite tako da polovice ponovno cjelinom postanu. Tada ćete dobiti dijete.”

Poslušali dobru Zvijezdu muškarac i žena i te noći postali jedno. Podijelili to jedno, a polovice cjelinom postale.

I rodi im se dijete. Pola nalik na oca, a pola na majku. I od toga doba djeca se uvijek

tako rađaju.

Naslovnica knjige, izdavač " Grafika" Osijek

Blago nama ( meni) jer imamo "Blog"

Stvoren je "Blog" a nitko ne zna tko mu je podario ( takvo) ime.

Neki misle da se radi o oblogu za srce, jer u Blogu možeš srce i otkriti i podastrijeti i sve možeš učiniti sa svojim i tuđim srcem, tako da tvojem ili tuđem srcu ( na kraju) zatreba oblog. ( O)blog može biti topao i hladan kao i topao i hladan tuš.

O(blog) može obložiti srca ali i druge organe, jetru, slezenu, mozak. Blog će se potruditi da sve u njega stane.

Čitamo na "Blogu" mnoge skrivene misli, osjećaje, divljenja , psovke i zamjerke,

a on sve to podnosi, šuti i trpi, dok po njemu čeprkaju kokoši, pijetli, svinje, pa i ljudi.

Svak traži neki sebi zanimljiv blog pa prema njemu otvara svoj.

" Ako može susjed i susjeda "susjed?"

Netko je jednom uskliknuo: "Pa to nije način, tu svatko nešto svojeg misli pa o tome piše i još TO, (ob)logom naziva.

Meni se pak osobno čini, da bi bolje pristajalo ime "Brlog".

Brlog "našim" riječnikom znači neuređenu, nedotjeranu, zamazanu, natrpanu potrebnim i nepotrebnim, rupu, koju osim čovjeka, takvom koristi i medvjeđa zajednica koja je kumovala tom nazivlju.

Kad čovjeku kažeš: "Kako možeš živjeti u tom brlogu?", misliš i na fizički i emotivni brlog

(nesređenost) u kojem se može snaći samo stvaraoc brloga.

Dakle, "Blog" je unaprijeđeni brlog.

Blog je svemirska prašina, ostaci zvijezda, meteora, Sunaca, crnih rupa, prošlosti i budućnosti.

Putuje brže od svjetlosti, pa je možda poslan još od prapraprastvaraoca a mi ga prisvajamo.

Blog je može biti sasvim obično svemirsko smeće , njihova " Čistoća", kante, kontejneri misli i događaja, Blog je možda ona svemirska poruka koju svakodnevno očekujemo od Stvaraoca ne prepoznajući je.

I tako nastavljamo svoju ljudsku povijest unoseći daljnju zbrku a Svijet postaje umjesto oblogom za srce, brlogom za dušu.

Pa ti sad razumi ovoga dvonošca.

Isto mu je i (o)blog i brlog ali, kako je majmun jednom mudro zaključio: "Čudnog li bića!

Taj puše u šake i kad mu je hladno i kad mu je vruće."

Odmah pogađate da sam i ja otvorila svoj Blog ( brlog).

Da mi bude oblogom za dušu.

Pa (pro)čitajte ga!

Možda dobijete ideju za vlastiti, pa ću ja, Vi, mi oni, čitati Vaš.

To je svakako jeftinije od psihijatrijskih seansi.

A jednako djelotvorno, vjerujte, liječnica sam!

I uvijek ću se sjećati kad su u filmu " Krokodil Dundee" pitali glavnoga glumca za vrijeme posjeta NewYorku: "Zar Vi u toj svojoj Australiji ne trebate psihijatra, zar nikada niste žalosni?"

"Ja?" začudio se on, "pa zašto?"

"Ako sam žalostan, kažem prvom susjedu.

Taj to kaže drugom, drugi trećem i kad dođe do posljednjeg, ja više nisam žalostan!"