Krešo je ispruživši nogu, osjetio nešto čupavo i toplo.
Koliko mu je dopuštala sužena svijest, sjetio se da je noga
njegove supruge Marijane isto tako topla, ali glatka!
Tek kad je to nešto čupavo promijenilo položaj, spoznao je
da se radi o Reksiju, njihovom kućnom ljubimcu, psu.
Što on radi u našem krevetu, zapitao se, sjetivši se
istovremeno da su na godišnjem odmoru i da hotelski smještaj nije uključivao i
dnevni boravak a da ga "dečki" u susjednoj sobi nisu htjeli, odnosno
on njih.
" Ne vodite pse, vodite ljubav!" - odjednom mu je
pao na pamet napis iz nekog ženskog
časopisa.
U vrijeme kad je taj oglas izašao, još nisu nabavili psa,
niti su razmišljali o poruci oglasa.
Krešo je podignuo glavu, Reksi također.
Pogledali su se duboko u oči.
Krešo je stekao dojam da pas nema namjeru sići sa njegove
podkoljenice.
Zagledao se u Marijanu.
Ona je mirno i slatko snivala a on je osjetio kako ga draži
prepunjeni mokraćni mjehur.
Dragi Reksi, pomilovao je njegovu gustu kovrčavu dlaku s
namjerom da ga privoli da se odmakne. Ali nije. Tako se je Krešo morao pažljivo
izvući i još pažljivije uvući pa su obojica
nastavila gdje su stali.
Reksi je nastavio snivati ljepotice iz parka a Krešo ljepotice s hotelskog bazena.
O kome ili o čemu je sanjala Marijana, tko bi znao, možda
baš o Reksiju, jer on je bio njezina velika ljubav.
Krešo ne bi znao reći da li je prema Reksiju osjećao
ljubomoru ili ga je samo smetala njegova stalna prisutnost u kući i pretjerana
privrženost prema ženi. Činjenica je, da je od prvog dana negodovao protiv
njegovog dolaska.
Krešo je , naime, bio momak iz predgrađa.
Ne jednom se branio od ugriza uličnih pasa na povratku iz
noćnog života, dok se Marijana istovremeno sa radošću i tugom prisjećala
svojega ljubimca iz sretnih dana djetinjstva.
I taj se zvao Reksi, a kako drugačije kad je bio, kako naš narod kaže, običan strassenpotpouri,
odnosno ulični skitnica, mješanac.
Ne jednom bi Marijana pričala Kreši o toj svojoj velikoj
ljubavi koja je naprasno prekinuta zbog Reksijeva rasta pa je odveden baki , na
selo.
Tako, kad je nabavljala novoga psa, Marijana je jako pazila
na njegovu čistokrvnost da se ne ponovi
ista priča. A Reksijem
su ga zvali samo od milja i zbog uspomena, iako je bio pudl, pravi "
Fon nobl".
Marijana je bila očarana " novim" Reksijem od
prvoga časa.
Tepala mu je kao djetetu;
Najdraži moj, najslađi moj, Reksi, Reksiću, zlato mamino,
tako da Krešo nije znao bi li se smijao ili ljutio.
Sinovi su ga ,također, odmah zavoljeli.
A tko ne bi??
Reksi, pardon, Fon nobl, je brzo shvatio od koga dolaze
najslasniji zalogaji pa je Marijanu proglasio
svojom drugom mamom i sprečavao sve eventulne izljeve nježnosti koji bi
dolazili od ostalih članova obitelji. Znao bi čak režati i pokazivati zube
prilikom najmanje puse.
Bio je spreman da za nju, svoju dragu, jedinu "
mamicu", žrtvuje i svoj mali život.
Prema Kreši je, pak, osjećao mješavinu ljubavi i poštovanja.
Koliko su puta probdjeli noć iznad Krešinih novinarskih
"kartica".
No kad je u pitanju bila "mama", Reksi se ne bi
dvoumio. Hitro bi podmetnuo svoju dlakavu gubicu kao štit između Marijaninih i
Krešinih usana.
A ona bi se samo smijala i blago ga korila:
Fuj, fakinu jedan, fuj te bilo, lopove mali, pa valjda mogu
ljubiti svoga muža, korila bi ga blago,dok bi Reksi nejakim repićem zadovoljno odmahivao
lijevo desno.
Marijana i Krešo su živjeli u obiteljskoj kući s vrtom.
Ne jednom bi ih prijatelji znali podsjetiti što znači voditi
psa na redovnu šetnju svako jutro prije posla.
Ujedno bi im zavidjeli na njihove dvije etaže. Jer, imaju li
oni pojma što znači pas u postelji??
Marijana je imala " pojma" i zato je Reksija držala podalje od njihovog bračnog
kreveta.
Znala je da bi tako izgubila mogućnost i za ono malo
nježnosti nakon burnoga radnog dana i brige oko djece.
Nikakva sila, naime, nije mogla navesti tu njihovu djecu,
zapravo već odrasle momke da odu u svoju sobu prije no što bi završio i
posljednji film večeri. A više od tog jednog televizora smještenog u dnevnom
boravku, nisu posjedovali.
Tako su se Marijana i Krešo naučili skrivati, poput
ljubavnika.
Dok nije došao Reksi, za ljubavno gnijezdo bi im služio isti dnevni boravak u strepnji
da
se " dečki" ne probude.
Kada je stigao Reksi, i ta je mogućnost otpala.
Jer kako bi siroti Krešo objasnio ranu na stražnjici??
Tako su se definitivno preselili " gore".
" Gore",je, međutim, bilo isto tako opasno.
Vražji kreveti!, mrmljao bi Krešo " gore".
Sjećam se da smo ih kupili jer su bili jeftini.
I lijepi, obično bi dodala Marijana, a vidi ih sad!
Uostalom, nema tih kreveta koji se ne bi rasušili kroz
tolike godine i koji ne bi škripali pod
težinom naših tijela, tješili su se međusobno.
Tako su naučili voditi ljubav tiho, bez ijedne riječi, čak i
bez žešćih pokreta.
Pa ipak, bili su sretni.
Ljubeći se tiho, kradom, voljeli su se svakim danom sve
više.
Za razliku od nekih drugih..
Strašno me smeta pas u kući, povjerio im se jednom Vlado.
Nisi, valjda, ljubomoran na njega, čudili su se..
Ma ne, otezao je, a zatim se povjerio naglo, s gorčinom.
Marija potpuno zaboravlja na mene, na nas, zbog njega!
Kako to misliš, zaboravlja na tebe, na vas, pokušali su doznati.
Ma , pas!
Ulazi nam u krevet, na
krevet, pod krevet...
Djelovao je sve uznemirenije.
Vidjeli su da se osjeća neugodno iako su bili dugogodišnji
bliski prijatelji.
Kao da čuva neku tešku tajnu.
Zatim se odlučio:
Ne možemo se zbog njega slobodno maziti, razumjete, vrebao je učinak rečenog.
A, u tome je problem, prva se oglasila Marijana nakon
neugodnog zatišja.
Oduvijek sam mislila da vaš pas spava u sobi sa djecom ili barem
u dnevnom boravku, dodala je.
Je, vraga, onda cvili pa bi ga mogla čuti ga djeca, dovršio
je Vlado svoju tužnu, ujedno i smiješnu ispovjest.
Te ispovjesti se sjetio Krešo u hotelskoj sobi.
Zagledao se u Marijanu.
Tako bi je izljubio, mislio je, no kako će na to reagirati Reksi?
A da možda tiho, bez pokreta, bez riječi? .... kolebao se.
Te noći je odustao.
Zbog Reksijevog pogleda!
Reksi, Reksi, a da mi tebe zatvorimo u kupaonicu, zalud je pokušavala
slijedeće večeri Marijana riješiti problem.
Jer Reksi se odmah počeo braniti glasnim cvilenjem, i skočio
na krevet čim mu je zbog toga otvorila vrata..
Sjeo pa gleda u Krešu kao da
prijeti - samo je pipni!
Sjeo i Krešo pa gleda u njega u sebi govoreći - samo me
vgrizni, bezobraznik psečji!
Mislila i Marijana da
mora nešto hitno smisliti.
Jer noć je bila čarobna, obasjana mjesečinom i protkana
romantičnim osjećajima.
Još su osjećali okus odlično pripremljene riblje večere dok
im je srce grijalo dobro ohlađeno vino.
A da pokušamo, onako tiho, šaputao joj je Krešo na uho,
grickajući ga istovremeno.
Reksi, pod krevet, naređivala Marijana bezuspješno.
Možda će se smiriti u mraku, predložio Krešo, a ona nerado
pristala.
Voljela se ljubiti pri punoj svjetlosti.
Osjetila je kako joj žar preplavljuje tijelo dok mu je
jednom rukom stiskala čvrsta leđa i bedra.
U drugoj joj je njegovo srce ubrzano otkucavalo, postajući
sve većim i tvrđim.
O Bože, stenjala je, grizući ga sve žešće.
Dok se je oslobađala spavaćice on je već odbacio pidžamu.
Oduvijek je uživao u njezinoj mekoj , blistavoj puti i
načinu predavanja.
Mala moja, mala, tepao joj je.
Marijana je prva shvatila da nisu sami.
Reksi je napustio mjesto pod krevetom i njuškao ih.
Pusti Reksi, pusti mamu, šaptala mu je između poljubaca, sve
je u redu, to me tata samo voli, vrati se pod krevet!
No Reksi joj je i dalje lizao opuštenu ruku.
Krešo se više nije mogao zaustaviti.
Oznojen i uzdrhtao, milovao joj je velike, okrugle sise.
Drugu ruku joj je zavukao
između bedara istražujući slatke, vlažne puteve.
Kako si samo mokra, mucao je strastno.
Joj, joj, odvraćala je stenjanjem na njegovo milovanje,
Marijana, istovremeno pridržavajući Reksija za nogu.
Prekini samo na čas, uspjela je prodahtati, privezati ću ga za krevet.
Ali on će nas svejedno moći vidjeti, znaš dobro da to neću
moći podnjeti, stidljiv sam i uostalom,
već mi pada, žalio se Krešo.
Ma, samo nastavi sa svojim vrućim poljupcima, i ne misli o
tome, molila ga je Marijana privezujući
Reksija.
Taaako, konačno - mir, rekla je dok se pripremala za
nastavak i ne sluteći da joj posao nije uspio.
Slušajući Marijanu kako uzdiše i jauče, Reksi se ozbiljno
zabrinuo i oslonio prednjim šapama
na krevet, koliko mu je to dužina uzice dozvoljavala.
Gledajući ih, počeo je žalobno cviljeti i lajuckati kao da
pita:
Što ti to radi tata, trebaš li moju pomoć?
I dok ju je Krešo žestoko pritiskao o svoju nogu, jednom je rukom
obgrlila njegova leđa, a drugom
zadržavala Reksija, koji se odjednom razvezao i sjeo do nje.
Mali moj, Reksiću moj, smirivala ga je, istovremeno
odgovarajući na Krešine poljupce.
Strpi se još malo, taako, voli te mama, nerazumljivo mu je
šaptala još nekoliko trenutaka dok nije klonula okupana znojem i opijena
osjećajima.
Srce joj je ludo tuklo.
Uzbuđenje, strah da će Reksi ugristi Krešu, sve se to
miješalo njezinim ćulima.
A onda su svi troje zaspali sa slatkim mislima.
Reksi ponovno spava u dnevnom boravku a kreveti škripe.
Vrijeme godišnjeg odmora je prošlo.
Marijana i Krešo se i dalje ne mogu odlučiti gdje bi bilo
bolje voditi ljubav, "gore" ili "dolje?"
Ili, možda u nekom motelu?
Jer, nije li ih neki dan upitao stariji sin?
Što se tata toliko okretao, od škripe kreveta se nije dalo
spavati?
Pa, da, morali bi ih konačno promijeniti, pokušala mu je,
Marijana objasniti mirno i po mogućnosti bez osjećaja krivnje u glasu.
A u sebi je mislila:
Prokleti bili!
Kreveti, jasno!
