Oženjeni muškarac

Podsjećala bi me često
moja pokojna majka,
da oženjeni muškarci
i nisu muškarci.
"Oni su muškarci, dijete,
govorila bi mi,
samo preko tjedna,
ali nisu i preko vikenda
ni preko blagdana
ni za Božić,
ni za Novu godinu, oni nisu muškarci,
niti za vrijeme ljeta, niti u vrijeme skijanja,
oni su muškarci tek kad dođe ponedeljak, i
tada će ti stizati poruke poput :
Kako si i s kim provela nedelju,
je si li mislila na mene?
U ponedeljak i nakon praznika
kad sve duše počinju raditi ,
tvoja bi se odmarala,
umorna od siline ljubavi i
očaja
što te nije nazvao, taj oženjeni muškarac.
A on te i nije mogao nazvati, dijete,
jer je morao prisustvovati obiteljskom ručku,
jučer je ženu vozio u bolnicu na kontrolu
a neki dan, ono kad nije došao,
dobio je unuka, drugog, pa sada slavi.
I to u ponedeljak slavi, znam, kad nije za slavlje,
jer ponedeljkom,
on bi ( barem) trebao biti tvoj.
Zapamti već jednom, dijete,
da oženjeni muškarac i nije muškarac,
ponavljala bi mi i opet moja majka,
jer miriše po bračnom krevetu,
po neprovjetrenoj kuhinji,
ili po deterđentima koje njegova žena voli.
On te zove tek onda kada se dobro naspavao,
najeo, odmorio, i sada zapravo, u ponedeljak,
on i ( opet) nema vremena ( za tebe)
jer mora nadoknaditi
što nije radio,
a ti bi htjela da bude s tobom.
A to ne ide, dijete, jer on je oženjen muškarac
i mora donjeti plaću,
i mora reći gdje je jučer bio, i
ne smije mirisati na tvoj Chanel, niti na doručak u Maloj kavani,
ne smije mirisati na tržnicu cvijeća niti na vaša mirisna jutra.
On mora mirisati na brak, djecu, unuke, davno nezanimljivu ženu,
vikendicu na moru, malu drvenu kuću u planini, zemlju, travu!
I što će ti onda muškarac koji nije ( svakog dana) muškarac,
ponavljala bi mi po ne znam koji put moja pokojna majka,
a danas ja,
svojoj djevojčici,
kad (ne) dođe nedelja.

Srce po mjeri

Linda je zaljubljeno gledala u profesora Hartmana. Morala je priznati da je počeo dobivati onaj sanjarski, nedokučivi šarm, kojim je zaluđivao ne samo nju, već i na stotine studentica i sljedbenica, postigavši svojim projektom "Srce po mjeri", svjetsku slavu.
Linda nije mogla a da se ne sjeti sada već davne 2000 godine, kada je dešifrirana karta ljudskog genoma i otvorene brojne mogućnosti, među ostalim i prozvodnje organa.
U početku, vodio se tihi rat između tada svjetski poznatih i " jakih" korporacija poput
"Celer Genomic-a" i "Human genom project-a" te Crkve.
Istina, tih je godina kanadskim znanstvenicima uspjelo uzgojiti iz mišićjih stanica srce koje kuca, ali do ljudskog, još je bilo daleko.
Za nastavak ispitivanja bile su potrebne brojne čovječje jajne stanice, potom embriji nastali umetanjem jezgre jedne od odabranih tjelesnih stanica kao i prekidi života tako nastalih embrija. Crkveni krugovi smatrali su ih pobačajem, znanstvenici napretkom.
Stvaranje preembrija, nastalih prijenosom stanica čovjeka u jajnu stanicu životinja, smatralo se ipak, apsolutno neetičnim.
Danas pak, dvadeset godina poslije, bilo je moguće pohraniti "stanice preteče" svakog novorođenog ljudskog bića uz hibridizirane DNA signale prevedene bioinformatičkim postupcima u tzv DNA čip, da u slučaju potrebe postanu osnovom za kloniranje organa.
A prof Hartman je, pak, otkrivši mogućnost "potpornja" polimerskim krvnim mrežicama i time stvaranja odgovarajućeg oblika, počeo " izrađivati" srca po mjeri.
To nije bilo više "obično" kloniranje, već ciljna proizvodnja pod nadzorom elektronike.
Tako "skrojeni" organi , umetali bi se umjesto bolesnih.
To epohalno otkriće usrećilo je na kratko ljudski rod, jer ne samo što je zbog visoke cijene bilo dostupno tek malobrojnima, već je bilo pitanje dana kada će netko poželjeti premjestiti svoj mozak i dušu u novo, mlado, naručeno tijelo.
O tome je potajno sanjao i dr Hartman, zamišljajući se i opet snažnim i lijepim.
U posljednje je vrijeme, naime, počeo osjećati potmule bolove u predjelu lijeve strane grudnog koša ali ga je tješila pomisao na pripremljene stanice, kompjuterski obrađene do savršenstva tako da se u slučaju potrebe novo srce završi za tri dana.
Vezu s Lindom započeo je davno, još kao docent. Njegova poželjna, plavokosa i dugonoga pomoćnica izazivala je nebrojene uzdahe, no ona je gledala samo njega, svoga šefa, što su svi znali.
Isto su tako znali da je oženjen, da ima dvoje male djece i da nikada ne misli prekinuti brak, jer bi raskidom mogao ostati i bez karijere i bez slave a i novčanih priloga toliko potrebnih za njegov čuveni projekt..
A o njemu je sanjao još kao mladi znanstvenik te se među prvima našao u timu koji je počeo stvarati DNA čipove. To su bile malene, najčešće staklene površine na kojima su mikrorobotskom tehnologijom fotolitografski utiskivali i nanosili tisuće odsječaka gena radi mogućnosti prevođenja genetičkih informacija u funkcionalnu bjelančevinu.
Otkriće sićušnih modela od polimerskih krvnih žilica potaknulo ga je da ode još i dalje, tako je prvo uzgojio srčane zaliske, zatim srčane komore pa čitavo srce.
Linda mu je čitavo vrijeme nesebično pomagala ne priželjukujući sebi ni mrvicu slave. Zaljubljena, uživala je u onim rijetkim trenucima kad bi joj rekao - hvala, ili bi za nju rezervirao koje hotelsko poslijepodne nakon čega bi ga mjesecima viđala jedino za operativnim stolom. I sve je mirno podnosila dok je bila uvjerena da tako mora biti zbog karijere, žene i djece, ali da on voli nju, samo nju.
Sve dok ga nije u bolničkoj kantini zatekla u društvu Amalije, nedavno primljene mlade sestre instrumetarke.
Istina, Linda je poznavala Amaliju. Čak je odobrila njezin primitak. Pri tom su je zanimale samo njezine odlične diplome.
Visoka, crvenkosa, blijede puti, zelenosmaragdnih očiju, očaravala je sve. No, ona je, baš kao i nekad Linda, mislila samo na posao a u posljednje vrijeme, čini se i na svojeg profesora
Ali, to je bio ujedno i njezin, Lindin, prof Hartman.
Toga dana profesoru Hartmanu je trebala asistentica. I to ne bilo koja, već najbolja.
Profesor je, naime, posljednji put isprobavao operativni zahvat koji je trebao uskoro uslijediti. Čitava je ekipa bila spremna i kada je već Linda zauzela svoje mjesto, prof Hartman ju je blago odgurnuo da bi njeno mjesto mogla zauzeti Amalija.
Linda nije mogla preživjeti to poniženje.
- Da mi je barem rekao, da mi je rekao i jednu riječ!, plakala je neutješno čitavoga dana, sama, jer nije imala ni majke. ni oca ni braće ni prijateljice ni djece. Imala je samo svoj posao i njega, svojeg dragoga.
No, on joj se nije više javljao. Niti toga dana, niti idućeg, a kada su se konačno sreli spustio je pogled čiji sjaj nije mogao prikriti. Nesumnjivo, prof Hartman je bio zaljubljen. Zaljubljen u svoju lijepu, mladu, sposobnu pomoćnicu Amaliju. Dapače, šuškalo se da ostavlja ženu, ta dovoljno je bogat i slavan...... ona mu više ne može nauditi, zaključivali su.
Ona ne, razmišljala je grozničavo Linda, ali ja da, ponavljala je u tišini svoga skromnog doma, sve više misleći na stanice pohranjene u laboratoriju i podatke u elektronskom čipu, koji su trebali poslužiti za njegovo nadomjesno srce. A da će ga hitno trebati, pokazivali su posljednji nalazi.
Trebalo je požuriti jer zadnje pripreme samo što nisu počele.
Linda je imala pristupa svim nivoima Klinike tako je lako došla do traženih podataka. Krvna mrežica je već čekala spremna za planirani početak proizvodnje novoga srca, polimernog kostura obloženog " stanicama pretečama" koje će biti "cijepljene" jezgrom iz stanica profesorovog srčanog mišića.
Za Lindin naum bile su međutim najvažnije ove "osnovne" stanice.
Vješto je ušla u DNA čip, program koji je sadržavao profesorov genom i izmjenila šifru.
Znala je da će tako novonastali organ postati primaocu inkopatibilan, tuđ, pretvarajući se u njegovog ubojicu..
No, ništa je nije moglo pokolebati!
Tolike godine ljubavi, tolike godine vjernosti, razumjevanja a sada, kad može biti slobodan, on to srce želi pokloniti drugoj!
Profesora su pripremili za presađivanje. Nakon što je već bio modeliran osnovni kostur srca, prikopčan je na vantjelesni krvotok, a stanice njegovog odsluženog srčanog mišića uštrcane su u " osnovne". Započela je ubrzana ciljna dioba i rast novog tkiva.
Proces je bio završen za tri dana. Trećeg dana, Linda je prisustvovala presađivanju. Bilo je to ujedno prvo takvo usađivanje srca po mjeri po profesorovoj zamisli i to još na samome profesoru! Gledao je čitav svijet.
Amalija je zračila nemirom. Čas je bila crvena, čas hladna, čas su joj se tresle ruke. I ostali članovi presađivačkog tima pokazivali su neuobičajenu nestrpljivost i zabrinutost.
Djelio ih je samo korak do vječne slave, do besmrtnosti, očekivali su.
Jedina je, kao i obično, Linda mirno obavljala svoj posao. Još malo, samo malo, i sve će biti na svom mjestu, nadala se.
I uistinu, srce je bilo prišiveno, djelovalo je kao pravo, trebalo ga je još samo priključiti na tjelesnu cirkulaciju. I to je učinjeno.
Srce je prvo malo uzdahnulo, zatim se pomaknulo, zatitralo, svi su zavikali - radi!, da bi odjednom stalo kao ukopano.
- Ne radi, čuli su se očajni povici prisutnih - oživljavanje!
Hitno!
Istovremeno su se počeli pojavljivati drugi znakovi stanične nepodnošljivosti.
Profesor Hartman je poplavio, dobio pjege po čitavome tijelu, zakrkljao, i to je bio ujedno njegov posljednji dah na ovom svijetu.
Još je jedno vrijeme čitava ekipa stajala nepomično, neki s iglama u rukama, neki pridržavajući defibrilator, neki samo drobeći vlastite prste, dok su novinari s tribine snimali smrt profesora Hartmana i ujedno neuspjeh operacije.
- Dragi, prva se bacila Amalija na njegova širom otvorena prsa, dragi, cviljela je, pokazujući tako silnu ljubav prema njemu.
Zatim je došla supruga, čula o tom izljevu nježnosti, sve shvatila, bacila na pokojnika prezriv pogled te se udaljila.
Sada je došao red na Lindu.
Vjernu Lindu.
Ona je prvo otjerala novinare, zaklopila profesorove umorne oči, pokrila razrovani grudni koš, otkopčala cijevi i cjevčice, te se u miru oprostila s njim.
Zatim si je, ostavši sama, ubrizgala pripremljenu injekciju.
Injekcija je djelovala brzo, toliko brzo da su ona, Linda, i profesor Hartman, gotovo istovremeno prešli rijeku Had.
Linda je mislila da zna što će joj reći Sv. Petar.
Jer bila je vjernica.
Profesor Hartman nije znao što će mu reći Sv.Petar.
Jer bio je liječnik.
No, kako Sv. Petar nije znao što bi im rekao, hitno je sazvao "Božji konzilij".
A "Božji konzilij" je vijećao danima.
Jer bio im je to prvi takav slučaj.
Naposljetku, odlučili su Lindu zaposliti u jednoj od svojih bolnica, da skromna i vrijedna kakva je bila, vječno pomaže štićenicima slomljenih srdaca.
Profesora Hartmana su, međutim, prepustili konkurenciji preko puta, da do Vijeka razmišlja u čemu je pogriješio.

Mačak s plavim očima

Ema je gorko plakala za svojim uginulim mačkom.
I sad je gledala svojeg miljenika kako navlači neku kožicu za koju je mislila da je ostatak kakvog glodavca kojeg je Perica, jer tako ga je nazvala, pojeo za doručak.
"Pero, Perice, više te nikada neću vidjeti, ponavljala je dok su joj se suze klizile niz usahle obraze"!
Ema je bila udovica i živjela je sama nakon muževe smrti. Ne samo da nije imala djece, nego je još bolovala od multiple skleroze, bolesti nepoznatog uzroka koja pogađa središnji živčani sustav. Još je bila pokretna, osim povremenih napadaja slabosti u nogama, jer su joj zdravlje produžavale redovne kontrole i uzimanje lijekova. Povremeno bi joj dolazila terenska sestra i susjede donosile hranu.
Često je razmišljala o svojoj sudbini i kako će morati napustiti ovo divno mjesto na kojem je provela život i preseliti se u neki dom za ostarjele i onemoćale.
Ta joj misao nije dala mira i ne jednom bi se budila sa krikom na usnama.
Maštala je o pronalasku lijeka, ne propuštajući emisije o zdravlju ili znanstvena izvješća. Čula je da su znanstvenici već na pragu otkrića i veselila se tome. Nešto je načula o pokusima na životinjama, evo i neki dan je bilo oštrih prosvjeda, ali njoj ništa nije značila opisana patnja životinja jer je, kako je mislila u svojoj oholosti, pridonosila kvaliteti i produženju ljudskog života.
A sada, eto, plače za svojim uginulim mačkom, svojim jedinim prijateljem i jedinom radosti.
Jednog su je jutra iznenadili ostaci kostiju neke ptice pred kućnim vratima Kad je ostatke našla i drugu i treće jutro bilo je jasno da neka nova životinja prisvaja teren kojeg je do tada uživao samo njen Perica.
Odlučila je dočekati nepoznatog posjetitelja. Pritajena u stolcu za ljuljanje, začula je šum i ugledala kako joj prilazi krupan žutoprugasti mačak i osmjehuje joj se.
Osmjehuje joj se? Na tu pomisao se stresla. Kakva glupost. Pogledala je malo bolje. Ali smiješak sa lica mačka nije silazio kao smješak onog mačka iz knjige "Alisa u Zemlji čudesa".
Ne spavam,valjda, uštipnula se i začuđena uzviknula zbog nanesene boli.
" Boli li Vas nešto gospođo?", tada je začula i njegov hrapav, duboki ( muški glas ). Muški glas a mačak!, ne, ja to umišljam, uplašila se , no mačak joj je nastavio mirno govoriti:
"Ne bojte se gospođo, nisam Vas došao napasti, no kako živim u blizini, vidio sam da je Vaš Perica pojeo kožicu natopljenu otrovom za miševe. Gotovo da sam se i ja otrovao takvom nakon što sam pobjegao iz laboratorija u kojem su nas hranili sličnima".
Ema je promatrala čudnovato stvorenje. Nije bilo sumnje, krupan predstavnik mačjeg roda, muškog spola, žutoprugasti s dugim brkovima stajao je pred njom i pričao s njom. No, u još se jednom detalju ( osim što je posjedovao moć govora) , razlikovao od svih mačaka koje je do tada imala priliku sresti ili vidjeti u svom životu - imao je plave, ljudske oči!
I tim očima ju je gledao s velikim razumijevanjem.
Gotovo da mu je pružila ruku a on njoj šapu."Zvali su me Miki, predstavio joj se a Vi ste Ema, ako se ne varam, dodao je!".
Nije znala da li da se plače ili smije. Razgovara s humanoidnim mačkom.
A on, kao da je čitao njezine misli.
"Imate pravo, gospođo, nastavio je, pobjegao sam iz jednog laboratorija još prije dvije godine, u kojem su se vršili pokusi sa ljudskim genima. Do tada sam bio običan mačak, skitnica, živio od dana do dana sve dok me nisu uhvatili jedne subote ujutro. Zajedno s drugim uhvaćenim životinjama , mačkama, psima, a kasnije kako sam mogao utvrditi i ovcama, kozama, svinjama, hrčkovima, zatočen sam u kavezima ogromnog laboratorija smještenog u nepristupačnim dijelovima prašume, povezanog s ostalim dijelovima svijeta kompjuteriziranim sondama. Bio je to vladin projekt dugo čuvan od javnosti i brojnih GMO lobija, a imao je cilj izrezivati lokuse na životinjskim genima i popunjavati ih ljudskim genima. U tu svrhu, danonoćno su pristizali kontejneri sa duboko smrznutim ljudskim tkivima kao i pokusne životinje.
Ema nije mogla vjerovati. Već su najmanje deset godina među nama humanoidne životinje, razmnožavaju se a i dio su prehrambenog lanca?
Više neće jesti janjetinu koju toliko voli a ni zečeve ili piletinu, zarekla se. No, Miki je i opet pročitao njezine skrivene misli.
"Uzalud gospođo, upozorio ju je, takvim promjenama nisu izbjegle ni biljne vrste, pa sjetite se velikih, potpuno jednakih čvrstih klipova kukuruza koje izričito zahtijevate kod kupnje ili onih jaja s dva ili čak tri žumanjca koje stavljate u pitu kao i jabuka i grožđa bez košćica ? Vama se to činilo čudesnim a sada se brinete i ljutite?", uporno ju je "bombardirao" neugodnim saznanjima.
Te večeri su dugo pričali. Skuhala je kavu, jer Miki je pio kavu. Ponudila mu je i pitu, jer Miki je jeo i pitu a on ju je ponudio svježe uhvaćenom pticom koju je, naravno, odbila.
Od te večeri, Miki je redovno dolazio. Gledao bi televiziju iz njezinoga krila. Njegova glatka, žutoprugasta dlaka, činila ju je sretnom.
Jedne je večeri objavljena potraga za žutim mačkom. Krupnim, žuto prugastim. Jer baš je on , otkrili su znanstvenici, nosilac dugo čekanog proteina za liječenje multiple skleroze.
Da, on je bio dio velikog istraživačkog tima, potvrdila je i AG Research Ltd tvrtka koja je izvodila pokuse ali im je pobjegao unatoč ogradi žice pod naponom. A proveo je u laboratorijskim uvjetima pet godina i tek nakon njegovog nestanka rezultati su pokazali uspjeh.
Bilo je to prilikom posljednjeg vađenja koštane srži i ispitivanja HLA lokusa.
Kad bi imali tog mačka, tvrdili su, barem samo dio njegovih stanica, čovječanstvo bi bilo spašeno, jer ni do danas nisu ponovili reduplikaciju čudesnog proteina
Tako im je preostalo samo jedno. Obznaniti tu vijest bez obzira na zgražanje javnosti i pronaći ga.
Ne može biti daleko, još su rekli, morao ga je netko uočiti. Pogotovo jer se glasa ljudskim govorom i gleda ljudskim plavim očima zahvaljujući genima koje su mu usadili. Genima jedne djevojke poginule na motociklu i mladića umrlog od te bolesti.
Ema se zagrcnula pićem kojeg je upravo pijuckala. I čaša joj se već činila preteškom jer joj je u posljednje vrijeme bilo sve lošije a odbijala je prijedlog terenske sestre da ostane u bolnici. Ema joj ništa nije govorila o Mikiju a Miki ju je vješto izbjegavao. Sve ove godine su ga naučile da se čuva ljudi. Iznimku je učinio jedino prema Emi, zaključivši da mu zbog ljubavi iskazane prema mačku Perici, nikada ne bi naudila. Osim toga, mučila ga je osamljenost, ta nesretna ljudska osobina koju je također
" pokupio " s usađenim genima.
Istina, pokušao se u nekoliko navrata približiti kakvoj lijepoj pripadnici svojega roda ali bi svaka pobjegla kad bi mu čula glas ili vidjela oči.
Tada je shvatio da je " drugačiji" da nosi " prokletstvo" laboratorija i više im se nije približavao.
Ema je još neko vrijeme ostala nepomično sjediti, nakon što je oprezno odložila čašu drhtavom rukom. Promatrala je kako Miki mirno spava u njezinom krilu i grozničavo razmišljala.
Što činiti? Koga i na koji način obavjestiti da ga vrate u laboratorij? Jer, ne samo što bi se izliječila od teške bolesti, poveselila se, već bi postala i bogatom i slavnom zahvaljujući obećanoj nagradi.
Nije se željela zamarati mislima o Mikijevim ponovljenim patnjama a njegova naklonost i društvo su je u času prestali zanimati.
" Mačaka je uvijek bilo i biti će", zaključila je odlučno.
Miki se samo pravio da spava. I on je čuo televizijsku objavu i odmah shvatio.
Jedan pogled na Emu, bio mu je dovoljan.
I jedan skok.
Imao je jake, oštre zube.
Još je nekoliko trenutaka gledao u njezino beživotno tijelo, moglo bi se reći čak s ljubavlju ali nije znao da li onom svojom, mačjom, ili onom njihovom, ljudskom, prije no što je nestao u šumi.
Dugo se je pisalo i govorilo o tom slučaju.
Neki su zaključili da je ženu napala divlja životinja, neki pak čudovište iz mašte ili vukodlak.
Jedini je posumnjao voditelj projekta " Mačak s plavim očima".
Bio je on mladi znanstvenik svjetskoga glasa, maštovit.
Zar se ubojstvo nije dogodilo odmah nakon objave na televiziji, razmišljao je, a i ugriz na vratu odgovara, zaključio je.
Od pomisli do ostvarenja nije dugo prošlo.
Otkopan je lijes i pažljivo izrezana ugrizna rana u nadi da će iz nje se uspjeti izolirati barem nekoliko stanica njegove sline , dovoljnih za kloniranje.
Tako je i bilo.
Danas, kloniranog potomka onog odbjeglog mačka koji se i danas skriva duboko mrzeći ljudski rod, strogo čuvaju u prostorijama laboratorija a protein za liječenje Multiple skleroze je već na tržištu.
Mladi doktor je dobio Nobelovu nagradu a Ema se pretvorila u prah.
Izbjegli su joj i slava i bogatstvo.