Priča o priči

Živio patuljak Nosko, malen kao palac i veseo poput ptice, u dubokoj šumi, u hrastovoj kori.
Jednoga dana ugleda djevojčicu, kako se, plaćući, ogledava, kao da nešto traži.
Skoči joj na nosić i upita je:
„ Kuda ideš i što ili koga tražiš?“
„ Izgubila sam se!“, još jače zajeca nesretna djevojčica, „ja sam, naime, Crvenkapica iz istoimene priče!“
„ Ma nemoj!“, zainteresirao se patuljak Nosko, „ i ja sam iz neke priče, ali ne znam točno koje! Samo znam da sam začarani princ i da moram susresti princezu Lili, začaranu u patku!“
I tako su zajedno produžili stazom, tražeći likove iz svojih priča.
Pod hrastom je Crvenkapicu dočekao vuk, pa su se rastali.
Što je bilo dalje, zna stara vrana.
Crvenkapica i njezina baka su se uspjele spasiti iz ralja zločestoga vuka, a patuljak Nosko i danas prinčevski živi sa svojom Lili, jer su zajednički uspjeli poništiti uroke zle vještice.
Tako i ova priča o priči, ima sretan završetak.
A to je u njoj najljepše.

Šmigulin - Sjećanje na braću

 

SJEĆANJE NA BRAĆU



Na stolu je u svijećnjaku dogorijevala svijeća. Na nebu je sjajio Mjesec i obasjavao malu terasu na kojoj je sjedila sretna obitelj. Baš kao one noći kad se Šmigulin probudio i krenuo na put u susret svojem rođenju. – Možda i sad čeka neki drugi Šmigulin da krene na put – uspaničio se Šmigulin. Ako se domogne jajne stanice, a majka ga poljubi poljupcem života, doći će k meni u maternicu. Za oboje neće biti mjesta, jedan će morati umrijeti. – Ne boj se – istodobno je u umirujućemu Deninu glasu čuo svu mudrost svemira. – I da tvoja braća po krvi krenu na put, krenuli bi uzalud. Bio bi to put bez povratka. Kao kad se svemirski brod ne može spustiti na odabrani planet. Naime, svi putovi prema jajnoj stanici su zatvoreni. Jajna stanica je potrošena za tebe i nova se neće stvoriti sve dok se ti ne rodiš. Tek tada će se tvoja majka moći pripremiti za dolazak sljedećeg djeteta, nekoga sljedećeg Šmigulina!
– Zar ste već zaboravile, drage moje – ljutio se Šmigulin – da mi je testis pričao da u maternicu mogu doći dva ili tri oplođena jajašca? Nije li mi objašnjavao da bi pritom svako nastavilo rasti do rođenja u vlastitoj posteljici? Ne zove li se to dvojcima, trojcima, odnosno četvorcima i petorcima?
– Imaš pravo, Šmiguline, u svemu osim u jednome – smirivale su ga tete. – Sada je za takvo što prekasno. – Znači li to da su Marko, Mirko i Eva bili brži, danas bi možda sa mnom dijelili ovaj prostor u majčinu tijelu – čudio se Šmigulin. – Tako je, dragi moj – dovršavala je misao Dena, a povlađivala Rena.
Šmigulinu je bilo posebice drago što se to nije dogodilo. Bilo mu je ljepše biti sam. Sam u širokome vodenome mjehuru kao riba u moru nošena Golfskom strujom.

Šmigulin - Otac

 

ŠMIGULINOV OTAC



Majka se za tu priliku osobito lijepo odjenula i počešljala. Priredila je večeru. Na stolu je bio stolnjak, dar njezine majke.
Ona je pak taj stolnjak dobila od svoje majke, i tako je on naraštajima bio simbol nečega važnog u obitelji. Večeras je to bila objava Šmigulinova postojanja. Šmigulin je gorio od želje da upozna oca. Zar mu nisu tete rekle da je lijep i da nije nimalo nalik na testis? Zar mu nisu još rekle i to da će kad odraste biti očeva slika i prilika? Zbog toga je znatiželja bivala sve veća.
Pred vratima je stajao mlad čovjek blaga pogleda. Šmigulinu se svidio na prvi pogled. Odmah je znao da duboko i zauvijek voli to dvoje ljudi koji su mu bili otac i majka.
– Ako bude dječak, neka se zove po tvojem ocu – željela je ona.
– A ako bude djevojčica, nek nosi tvoje ime – zahtijevao je on.
– Gdje je to još, dragi moji, to je još toliko daleko – mislio je razdragan Šmigulin.