Čija je lubanja

 

Dogodile su se dvije stvari:

a)  Među odbačenim smećem, na Jakuševcu  pronađeni su dijelovi ljudske lubanje i nalaz je odmah prijavljen MUP-u.

b)  U jednoj od zagrebačkih bolnica nestala je  lubanja iz liječničke sobe.

     Lubanja je služila kao edukacijski materijal.

Glavni istražitelj je kimao glavom pregledavajući dijelove koji su se mogli složiti u cjelinu, što je govorilo o njihovom zajedničkom porijeklu.

Obratio se suradnicima:

- To će biti jako teško! Lubanja je razbijena a ne znamo tko ju je razbio. Nema tragova krvi već samo tragova smeća.

Pronađeni otisci prstiju nepoznati.

Istovremeno je tumačio prisutnima gubitnik:

- To će biti jako teško!

Jer lubanja je još u petak bila na polici.

Istoga sam dana, naime, pokazivao jednom pacijentu porijeklo glavobolje.

Podučio sam ga da glavobolje bez glave nema.

Još sam mu pokazao kako glava mora izgledati.

I što ću sad bez nje?

I drugi istražitelji su kimali glavama.

Odlučili su pretražiti cjeloukupnu kartoteku..

Jer ako je netko u međuvremenu izgubio glavu, biti će zapisano.

Ali nije bilo!

Nekoliko dana ranije, jedna je čistačica kimala glavom i mrmljala:

- To će biti jako teško -  složiti!

Mislila je na lubanju koja joj je prilikom brisanja prašine pala i raspala se.

- Kako se ne bi raspala, mislila je, kad je tako stara?

Uostalom, neće biti veće štete. Ima toliko " friških" lubanja.

Tako je ostatke bacila u smeće.

Liječnik, kojem je lubanja nestala, posvuda ju je tražio i zaključio:

- Izgubiti je u sobi, bilo bi nemoguće!

Istodobno sam siguran da je nitko nije ukrao jer ne bi znao što s njom.

Kolege su po hodnicima prepričavale zgodu:

- On uvijek  nešto izgubi! Nek priča drugima da je nije nosio kući, supruzi!

Zar ne govori uvijek da je bez pameti i da je izgubila glavu??

Sigurno joj je htio slikovito predočiti što nema.

Istražitelji su i dalje tražili. Pozvali su na stotine sumnjivih.

Onih sa dozvolom nošenja oružja i onih koji je nisu imali.

Pozvani su se čudili. A nisu se trebali čuditi.

Jer naša je policija uvijek budna.

I novinari su saznali za tajanstvenu lubanju

Objavili su u javnom glasilu:

- Ako znate nešto o lubanji nađenoj na Jakuševcu, javite se!

Podaci: lubanja je muška, velika, može se sastavljati i rastavljati jer je bila razbijena.

Čistačica je među prvima pročitala vijest i uplašila se.

Brzo je dala otkaz i promijenila adresu.

Pobojala se da je ne optuže za ubojstvo.

U MUP-u su strpljivo čekali da se javi onaj bez glave.

Konačno je vijest pročitao i netko iz dotične ustanove i dojavio onom liječniku.

On je odmah odjurio da lubanju preuzme.

Predstavio se kao psihijatar pa su mu je bez pitanja predali a i zbog toga, jer su u međuvremenu ustanovili, da je lubanja  plastična.

Tako su ponovno svi  zadovoljni.

Posebno ona čistačica, jer je slučaj odložen u arhivu.

Dva martinija u stvari tri

                                      

Kasna jesenska  poslijepodneva kao da su stvorena za šetnje Gornjim gradom.

Lišće je još puno toplih boja, dok se Sunce pri zalasku stidljivo utiskuje kroz Kamenita vrata.

Tada sunčevom pozlatom zasja i krov kuće u Opatičkoj , koju bi još uvijek mogli prepoznati i Zagorkini junaci Nera i Siniša.

Krov kuće u kojoj je smještena kavana "Žabica!"

Kavana, u koju je jednog takvog poslijepodneva, odlučio  svratiti  i poznati hrvatski pisac, u društvu Ane, negdašnje učenice Klasične gornnjogradske gimnazije na Katarininom trgu., sada novinarke.

"Koliko Zagrepčana posjećuje tu kavanu i otkud joj ime?" - pitali su se, smjestivši se za mali stol u kutu.

"Kavana Žabica je jako omiljena Zagrepčanima a "Žabicom" je zovu po plavim žabicama iz okolice Zagreba," pojasnio im je konobar Dino kada je došao preuzeti njihovu narudžbu - dva martinija.

"Istim se imenom zvala ova kavana u 18 stoljeću - još je dodao, pa smo odlučili vratiti joj izgled kakvom je pamte Matoš, Zagorka, Tin..."

Nato se pisac zagledao u Anu i ona u njega.

Kao da su istovremeno osjetili nečiju nevidljivu  prisutnost i šuštanje krinoline!

Zaškripila pozlata.

Doskakutala žabica.

Plava.

A kada su  počeli tamniti starinski, uokvireni prozorčići, Dino je s nježnošću pripalio svijeće, kratkog žiška, treperave, snene, baš kao i nadolazeći sumrak.

U tom času, sadašnjost je odmijenila prošlost.

 Pisac se osjetio sretnim.

Konačno mu je podarila pažnju ta mala, umišljena, bivša gimnazijalka.

Onu pažnju, koju je  mislio da zaslužuje.

On, pisac, mladić u duši i mladić u srcu.

"Bi li mu takvu pažnju podarila da je samo htio, još onda, kad je došla zbog dogovorenog intervjua?" često se  pitao.

Ali, u to vrijeme je zamišljao da još voli Laticu i spremao se tu nedorečenu ljubav utkati u priču "Poljubac Gustava Klinta"

Ipak, živo se sjećao  prvog susreta s Anom.

Pred pekarnicom u Bregani.

I kako su pijuckali nektaru sličan napitak iz kobaltno-plavih čaša!

Bio je iskreno zadivljen.

Istovremeno i razočaran, jer je došla isključivo poslom.

"A  kako bih drugačije i došla, kada se do tog časa  nismo ni poznavali," tumačila mu je, dok ju je on uzalud pokušao podsjetiti  na njihova viđenja u prolazu mimo njene kuće na Pantovčaku.

Nije se sjećala!  Šteta!

Promatrao ju je....

Kao da joj je ipak malo stalo do našeg druženja, mislio je, no taj konobar, taj divni mladić što se poput Fausta kreće između stolova kradom ih pogledavajući - što on u stvari hoće ?

U srcu je osjetio žalac ljubomore.

Ah, te žene, uzdahnuo je, osjetivši konačno njezin mali dlan u svojem.

  "O čemu razmišljaš Ana?"- namjerno joj se obratio naglo, prekidajući je u sanjarenju.

"O sutrašnjim obavezama!", slagala je, brzo!

Ujedno je podignula pogled i susrela se s Dinovim pogledom.

Da joj barem nije krao poglede!

Kao da sve i o svemu zna.

Tako lijep, gipkih pokreta, u polumraku - isti Zagorkin Siniša!.

Što ih to pita?

Da ih želi počastiti!

Želite nas počastiti? - uzbudila se na čas i ponovila to piscu koji je uporno šutio.

"Što želiš piti, no?", nutkala ga je umilno -  "možda i opet martini?"

Mogla je jasno vidjeti kako  se  pisac  koleba.

Čudi!

Razmišlja!

Kao da  je slušala njegove misli:

"Zašto nas ovaj dečko časti?"

"Vlasnik?"

"Sin vlasnika, možda?", izjasnio se poluglasno dok je Dino odlazio zbog narudžbe.

 I još popuštajući dodao: " On zna zašto!",  polaskan pažnjom mladića u nekom vremenu u kojem  posjetioci skidaju šešir, a  konobari znaju prepoznati gospodu.

Ana se smješkala.

Ponosila se Dinom.

Često je svraćala u Žabicu.

I dobro je znala da on nije niti vlasnik lokala, niti sin vlasnika, najmanje imućan.

Samo je na poslužavniku koji je na njegovim rukama ličio na buket mirisnih, crvenih ruža, znao po jednu darovati svakom gostu.

Dino!

A bila mu je tek dvadeset i prva!

"Tako ste ozbiljan, Vi ste preozbiljan, znala mu je prigovarati."

"Vi biste se još morali igrati, uistinu, igrati!", tvrdila bi svojim promuklim glasom koji nije trpio prigovora.

  Ana se već dugo sviđala Dinu!

Još od onoga dana kad je prvi puta svratila s prijateljicama u "Žabicu" na piće.

I sada ju je pogledavao preko stolova donoseći i odnoseći čaše.

Smijala se!

Komu?

Zašto?

I tko joj je taj čovjek?

Čak ga gladi povjerljivo po ruci!, uočio je, žaleći što nije na njegovom mjestu.

Približavajući se tiho njihovom stolu, da im ne remeti misli, mogao je čuti Anu  kako govori:

"I tako, odlučio si novo izdanje započeti pričom - Poljubac Gustava Klinta?

Sve mi se čini da je ta ljubav i nastala samo zato da bi ti mogao napisati tu priču, nastavljala je..

"I meni se tako čini!", složio se pisac.

A da u njega uvrstiš i onaj naš, tebi toliko dragi intervju? još ga je pitala dok je Dino čekao da ga primjete.

"Izvolite?", obratili su mu se gotovo u isti čas i Ana i pisac, kao da  ga se žele odmah riješiti.

Dino im je mirno i s ljubavlju u oku objasnio da ih želi počastiti, ne navodeći razlog tomu.

Anu je taj prijedlog jako iznenadio..

Bilo je jasno da je isto toliko iznenadio i pisca, jer je naglo zašutio.

"Reci već jednom, koje piće želiš?," prva je progovorila Ana.

Očito je s njim samo u poslovnim odnosima, istovremeno se tješio Dino.

"Mladi gospodin nas samo želi počastiti!", nastavila je objašnjavati.

"Možda još jedan isti takav  martini?", predložila je.

Konačno su se složili oko dva nova martinija.

 Žamor je u kavani postajao sve glasniji.

Treperavi žižak tajnovito svjetlio, pozlata škripala, krinoline šuštale.

Doskakutala žabica.

Plava, dok je istovremeno Dino prenosio narudžbu -  još dva martinija, molim!

U stvari tri, shvatio je pisac.

U stvari tri, shvatila i Ana.

                                       

                                                     

Srce po mjeri

 

Linda je zaljubljeno gledala u profesora Hartmana. Morala je priznati da je počeo dobivati onaj sanjarski, nedokučivi šarm, kojim je zaluđivao ne samo nju, već i na stotine studentica i sljedbenica, postigavši  svojim projektom "Srce po mjeri", svjetsku slavu.

Linda nije mogla a da se ne sjeti sada već davne 2000 godine, kada je dešifrirana karta ljudskog genoma i otvorene brojne mogućnosti, među ostalim i prozvodnje organa.

U početku, vodio se tihi rat između tada svjetski poznatih i " jakih" korporacija poput

"Celer Genomic-a" i "Human genom project-a" te Crkve.

Istina, tih je godina kanadskim znanstvenicima uspjelo uzgojiti iz mišićjih stanica srce koje kuca, ali do ljudskog, još je bilo daleko.

Za nastavak ispitivanja bile su potrebne brojne čovječje jajne stanice, potom embriji nastali umetanjem jezgre jedne od odabranih tjelesnih stanica kao i prekidi života tako nastalih embrija. Crkveni krugovi smatrali su ih pobačajem, znanstvenici napretkom.

Stvaranje preembrija, nastalih prijenosom stanica čovjeka u jajnu stanicu životinja, smatralo se ipak, apsolutno neetičnim.  

Danas pak, dvadeset godina poslije, bilo je moguće pohraniti "stanice preteče" svakog novorođenog ljudskog bića uz hibridizirane DNA signale prevedene bioinformatičkim postupcima u tzv DNA čip, da u slučaju potrebe postanu osnovom za  kloniranje organa.

A prof Hartman je, pak, otkrivši mogućnost  "potpornja" polimerskim krvnim mrežicama i time stvaranja odgovarajućeg oblika, počeo " izrađivati" srca po mjeri.

To nije bilo više "obično" kloniranje, već ciljna proizvodnja pod nadzorom elektronike.

Tako "skrojeni" organi , umetali bi se umjesto bolesnih.

To epohalno otkriće usrećilo je na kratko ljudski rod, jer ne samo što je zbog visoke cijene bilo dostupno tek malobrojnima, već je bilo pitanje dana kada  će netko poželjeti  premjestiti  svoj mozak i dušu u novo, mlado, naručeno tijelo.

O tome je potajno sanjao i dr Hartman, zamišljajući se i opet snažnim i lijepim.

U posljednje je vrijeme, naime, počeo osjećati potmule bolove u predjelu lijeve strane grudnog koša ali ga je tješila pomisao na  pripremljene  stanice, kompjuterski obrađene do savršenstva tako da se u slučaju potrebe novo srce završi za tri dana.

Vezu s Lindom započeo je davno, još kao docent. Njegova poželjna, plavokosa i dugonoga pomoćnica izazivala je nebrojene uzdahe, no ona je gledala samo njega, svoga šefa, što su svi znali.

Isto su tako  znali da je oženjen, da ima dvoje male djece i da nikada ne misli prekinuti  brak, jer bi raskidom mogao ostati i bez karijere i bez slave a i novčanih priloga toliko potrebnih za njegov čuveni projekt..

A o njemu je sanjao još kao mladi znanstvenik te se  među prvima našao u timu  koji je počeo stvarati DNA čipove. To su bile malene, najčešće staklene površine na kojima su mikrorobotskom tehnologijom fotolitografski utiskivali i nanosili tisuće odsječaka gena radi mogućnosti prevođenja genetičkih informacija u funkcionalnu bjelančevinu.

Otkriće sićušnih modela od polimerskih krvnih žilica potaknulo ga je da ode još i dalje, tako je prvo uzgojio srčane zaliske, zatim srčane komore pa čitavo srce.

Linda mu je čitavo vrijeme nesebično pomagala ne priželjukujući sebi ni mrvicu slave. Zaljubljena, uživala je u onim rijetkim trenucima kad bi joj rekao - hvala, ili bi za nju rezervirao koje  hotelsko poslijepodne nakon čega bi ga mjesecima viđala jedino za operativnim stolom. I sve je mirno podnosila dok je bila uvjerena da  tako mora biti zbog karijere, žene i djece, ali da  on voli nju, samo nju.

         Sve dok ga nije u bolničkoj kantini zatekla u društvu Amalije, nedavno primljene mlade sestre instrumetarke.

Istina, Linda je poznavala Amaliju. Čak je odobrila njezin primitak. Pri tom su je zanimale samo njezine odlične diplome.

Visoka, crvenkosa, blijede puti, zelenosmaragdnih očiju, očaravala je sve. No, ona je, baš kao i nekad Linda, mislila samo na posao a u posljednje vrijeme, čini se i na svojeg profesora

Ali, to je bio ujedno i njezin, Lindin, profesor Hartman.

Toga dana profesoru Hartmanu je trebala  asistentica. I to ne bilo koja, već najbolja.

Profesor je, naime, posljednji  put isprobavao operativni zahvat koji je trebao uskoro uslijediti. Čitava je ekipa bila spremna i kada je već Linda zauzela svoje mjesto, prof Hartman ju je blago odgurnuo da bi  njeno mjesto mogla zauzeti Amalija.

Linda nije mogla preživjeti to poniženje.

- Da mi je barem rekao, da mi je rekao i jednu riječ, plakala je neutješno čitavoga dana, sama, jer nije imala ni majke. ni oca ni braće ni prijateljice ni djece. Imala je samo svoj posao i njega, svojeg dragoga.

No, on joj se nije više javljao, a  kada su se konačno sreli spustio je pogled čiji sjaj nije mogao prikriti. Nesumnjivo,bio je zaljubljen. Zaljubljen u svoju  lijepu, mladu, sposobnu pomoćnicu Amaliju. Dapače, šuškalo se da ostavlja ženu, ta  dovoljno je bogat i slavan......  ona mu više ne može nauditi, zaključivali su.

Ona ne, razmišljala je grozničavo Linda, ali ja da,  ponavljala je u tišini svoga skromnog doma, sve više misleći na  stanice pohranjene u laboratoriju i podatke u elektronskom čipu, koji su trebali poslužiti za njegovo nadomjesno srce. A da će ga hitno trebati, pokazivali su posljednji nalazi.

Trebalo  je požuriti jer zadnje pripreme  samo što nisu počele.

Linda je imala pristupa svim nivoima  Klinike tako je lako došla do traženih podataka. Krvna mrežica je već čekala spremna  za planirani početak proizvodnje novoga srca, polimernog kostura   obloženog " stanicama pretečama" koje će biti "cijepljene" jezgrom  iz stanica profesorovog srčanog mišića.

Za Lindin naum bile su međutim najvažnije ove "osnovne" stanice.

Vješto je ušla u DNA čip, program koji je sadržavao  profesorov genom i izmjenila šifru.

Znala je da će tako novonastali organ  postati primaocu inkopatibilan, tuđ, pretvarajući se u njegovog ubojicu..

No, ništa je nije moglo pokolebati!

Tolike godine ljubavi, tolike godine vjernosti, razumjevanja a sada, kad može biti slobodan, on to srce želi pokloniti drugoj!

Profesora su pripremili za presađivanje. Nakon što je već bio modeliran osnovni kostur srca,  prikopčan je na vantjelesni krvotok, a stanice njegovog odsluženog srčanog mišića uštrcane su u " osnovne". Započela je ubrzana ciljna dioba i rast  novog tkiva.

Proces je bio završen za tri dana. Trećeg dana, Linda je prisustvovala  presađivanju. Bilo je to ujedno prvo takvo usađivanje srca po mjeri po profesorovoj zamisli i to još na samome profesoru! Gledao je čitav svijet.

 Amalija je zračila nemirom. Čas je bila crvena, čas hladna, čas su joj se tresle ruke. I ostali članovi presađivačkog tima pokazivali su neuobičajenu nestrpljivost i zabrinutost.

Djelio ih je samo korak do vječne slave, do besmrtnosti, očekivali su.

Jedina je, kao i obično, Linda mirno obavljala svoj posao. Još malo, samo malo, i sve će biti na svom mjestu, nadala se.

  I uistinu, srce je bilo prišiveno, trebalo ga je još samo priključiti na tjelesnu cirkulaciju. I to je učinjeno.

Srce je prvo malo uzdahnulo, zatim se pomaknulo, zatitralo, svi su zavikali - radi!, da bi odjednom stalo kao ukopano.

- Ne radi, čuli su se očajni povici prisutnih - oživljavanje! Hitno! 

Istovremeno su se  počeli pojavljivati drugi znakovi stanične nepodnošljivosti.

Profesor Hartman je poplavio, dobio pjege po čitavome tijelu, zakrkljao, i to je bio ujedno njegov posljednji dah na ovom svijetu.

Još je jedno vrijeme čitava ekipa stajala nepomično, neki s iglama u rukama, neki pridržavajući defibrilator, neki samo drobeći vlastite prste, dok su novinari s tribine snimali smrt profesora Hartmana i ujedno neuspjeh  operacije.

- Dragi, prva se bacila Amalija na njegova širom otvorena prsa, dragi, cviljela je, pokazujući tako silnu ljubav prema njemu.

Zatim je došla supruga, čula o tom izljevu nježnosti, sve shvatila, bacila na pokojnika prezriv pogled te se udaljila.

Sada je došao red na Lindu.

Vjernu Lindu.

Ona je prvo otjerala novinare, zaklopila profesorove umorne oči, pokrila razrovani grudni koš, otkopčala cijevi i cjevčice, te se u miru oprostila s njim.

Zatim si je, ostavši sama, ubrizgala  pripremljenu injekciju.

Injekcija je djelovala brzo, toliko brzo da  su ona, Linda, i profesor Hartman, gotovo istovremeno prešli rijeku Had.

Linda je mislila da zna što će joj reći Sv. Petar.

Jer bila je vjernica.

Profesor Hartman nije znao što će mu reći Sv.Petar.

Jer bio je liječnik.

No, kako Sv. Petar nije znao što bi im rekao, hitno je sazvao "Božji konzilij".

A "Božji konzilij" je vijećao danima.

Jer bio im je to prvi takav slučaj.

Naposljetku, Lindu su zaposlili u Bolnici slomljenih srdaca, a profesor Hartman i danas razmišlja u čemu je pogriješio.

Ćeš da mi daš kunu, živa bila

Goga je kružila parkiralištem tražeći slobodno mjesto.

" Paklenog li dana", mislila je, istovremeno zadovoljna jer se spremala kupiti nove sandale od  zadnjeg  honorara. Odavno se već osamostalila. Roditelje je rijetko molila za pomoć smatrajući da su za nju dovoljno činili  tijekom studiranja.

Obilazeći već treći put, opazi da joj neka ženska prilika maše i pokazuje slobodno mjesto u kutu.“ Baš sam slijepa", prekorila je sebe Goga, objašnjavajući to umorom i vrućinom. Kad joj se žena približila, vidjelo se da  je  mlada, loše obojane kose i da unatoč tamnom tenu djeluje blijedo  i iscrpljeno.

 " Ćeš da  mi daš kunu, živa bila, dat će tebi Bog i sreću i zdravlje, neću ti zaboraviti, gladna sam, žedna i nemam kud",  na uobičajeni je način zakukala romska djevojka. "

"Jednakih smo godina, dok ja imam sve, ona nema ništa", suosjećala je Goga. Htjela ju je nagraditi za pronađeno parkirno mjesto.

No imala je samo krupnu novčanicu, spremljenu za kupnju toliko željenih sandala i nešto kovanica na dnu torbe.

Kad je Romkinja spazila novac, još je glasnije zakukala:

"Pomozi gospoja ti meni, moja otac jako bolesna, umrijeti će, trebam novaca za hranu i lijekove!". K tome je još sklopila ruke i podižući ih prema nebu podsjetila Gogu na sveticu.

"Zašto joj ne bih povjerovala?", zapitala se Goga, "a ja ću preživjeti bez tih sandala, uostalom, zaradit ću nekim novim poslom te kune!", zaključi, pa pruži novac romskoj djevojci govoreći:

" Nadam se da će ti  pomoći u tvojoj nevolji!"

Pri tom se osjećala kao da je spasila Svijet.

Dok se ponosna udaljavala, još je mogla čuti kako joj djevojka, iznenađena količinom darovanog novca dovikuje "Bog ti pomogao, dao ti sreće i zdravlja, nikada te neću zaboraviti!"

A da je bila bliže mogla je čuti i kako ta ista djevojka toga mrmlja: " Ne znam što je ovoj bilo, ali upalilo je".

Ta priča o bolesnom ocu činila se spasonosnom.

" Kakvi su ljudi", još je mislila djevojka ližući sladoled kupljen Goginim novcem", vjeruju ti samo  kad  lažeš!

" Kakva jadnica!", istovremeno je mislila Goga ližući sladoled kupljen zametnutim kovanicama sa dna  torbe. "Dobro da mi je rekla što je muči jer joj inače novac ne bih dala! Uostalom, nije mi žao!".

I nije joj bilo žao sve dok se jednoga dana  nije našla na istom mjestu sa svojim limenim ljubimcem. Raznježila se spazeći ruku kako joj maše i pokazuje na jedan slobodan parking  u kutu. Bila je to ona ista Romkinja. Goga se  veselo uparkirala odmahujući romskoj djevojci kao staroj poznanici.

Romkinja ju naravno nije prepoznala nakon toliko vremena, još u kaputu i s kapom na glavi, pa počne glasno zazivati. "Moj dobri Bože, daj ovoj ženi sreće i zdravlja što meni jadnoj nije dano a pogotovo mom jadnom ocu koji je na umoru! Ćeš mi da daš kunu gospoja pa ću da ti se molim za tebe", bila je uporna, ispruženog dlana, te joj Goga podari  kovanicu smatrajući da će time biti zadovoljna i da će je pustiti na miru. No, pogleda Romkinja Gogu, pogleda njezin auto, pogleda u svoj dlan i reče: "Što, zar samo tu kovanicu si mi dala, ne bi te ubilo da si mi dala koju više, kurvetino!

Ništa u životu nije toliko povrijedilo Gogu koliko te riječi toga dana. Romska djevojka ne samo da je zaboravila na njezine od ranije dane novce, nego je zaboravila i Gogu, očito.

Ali zato Goga još nije zaboravila svoje nekupljene sandale očekujući zbog toga kakvu takvu zahvalnost od te djevojke, te je ljutita izašla iz auta, smaknula kapu  i rekla :

"Pogledaj me dobro,slušaj i pamti, jer ja sam ona budala koja ti je ljetos dala one silne kune za tvog navodno bolesnoga oca? A što si ti učinila s mojim novcem, je li? I nemaš bolesnoga oca, i sve je bila laž i sad me još nazivaš kurvetinom jer sam ti prema tvojem računu dala premalo, pa objesi cjenovnik, do vraga!", već je vikala Goga na djevojku koja se bez riječi počela udaljavati.  

"Pa, da, to je ta koja mi je ljetos podarila onaj novac", istovremeno se sjetila djevojka, tiho  proklinjući.

Jer ne kaže se zalud da je ruka koja daje uvijek iznad one koja prima..

A to boli. Boli jako. Boli više od riječi.

Božična želja

Te se godine Borko osjećao posebno usamljenim. Približavala se trideseta obljetnica kako je prenesen iz šume u vrt, ispod mlade breze.
Bili su to za njega sretni dani. Uživao bi u suncu i u žamoru stvorenja koje je viđao u vrtu a koje je orah nazivao ljudima.
"Žena koja te je posadila", podučavao ga je orah, "najvažnija je i zovu je mama. Brine se za sve u kući i oko kuće pa tako i za tebe i mene!".
To je bila istina.
Čim bi granulo prvo proljetno sunce, brižno bi s njegovog korijenja otklanjala brezino lišće, omogućujući tako i visibabama da proture svoje glavice i gljivama da se raduju pljusku. Sa suncem bi se pojačavao i cvrkut ptica koje su u sve većem broju posjećivale njegovu prijateljicu brezu Posebno jedan par grlica. Satima bi se ljubile, ljuljajući se na najtanjoj grani. Borko se čudio kako uspijevaju održati ravnotežu a čudila se i breza. Po vrtu se pričalo da dolaze već godinama i da je njihova ljubav vječna.
Borko i breza bi se još više poveselili kad bi mladi ptiči počeli uvježbavati svoje prve životne letove. Bilo je tu vrapčića i sjenica, golubova i vrana.
Borko se s užitkom rastezao prema suncu.
Istina, znali su ga zasmetati buka automobila i ulični smog ali što je to bilo prema svim onim radostima koje su mu bile dostupne.
Rastao je i rastao!
No, rasla je i mlada breza. Kora joj je postajala sve čvršćom a grane gušćima.
" Gledaj me, Borko!", znala bi se veseliti vlastitoj ljepoti i bujnosti, " još malo, pa sam stasala za udaju!" mrmorila bi....
Veselio se i Borko, sve dok nije jednoga dana osjetio zimicu.
Kad se zagledao tko mu pravi sjenu, otkrio je, da se to njegova draga prijateljica breza nadvila nad njim poput suncobrana.
A Borko je toliko volio sunčeve zrake. Danomice bi ih upijale njegove zelene iglice i prenosile korijenju. Borko je osjećao da bez njih ne bi mogao živjeti. Sjećao se jedne davne priče, koju je čuo još u vrijeme dok je živio u šumi, da biljke i drveća odrasla u sjeni, postanu ružnog izgleda i ostanu niskog stasa.
To Borko nikako nije htio! Želio je biti visok, zelen i lijep! I po prvi put se naljutio na svoju prijateljicu.
" Što mi to radiš?", uzviknuo je ljutito, " skidaj te svoje ruke s mene!", tražio je, no breza, koliko god je to željela, nije se mogla ni prignuti, ni odmaknuti.
" Ne ljuti se na mene Borko!", doviknula mu je, " vidiš da me sunce privlači u visinu, gle, već vidim i plavo nebo!"
Breza je nastavila širiti se i jačati.
Svi su govorili: " Divnog li drveta, ljeti daruje hlad a u jesen tepih žutog lišća!"
" A čuva i pluća od ulične prašine!", znali bi pridodati.
Samo je Borko stajao bez riječi i tužan.
Više nije vikao na brezu. Jedva da ju je i vidio koliko je porasla. Mogao je samo gledati u njezine cipelice. Ono malo mlakog jesenjeg i zimskog sunca, koje bi mu ostajalo nakon što bi breza skinula svoju žutu haljinu, bilo je za njega premalo. Pa je počeo zaostajati u razvoju.
Prolaznici su govorili: " Lijepog li malog borića!" Jedino su ukućani znali da je on već mladić. Mami je bilo jako žao što je posadila Borka na tom mjestu, ispod breze.
Učinila je to da Borko ima društvo, a sada je bilo prekasno za njegovo ponovno premještanje. Bojala se da bi uvenuo od tuge.
Godine su prolazile a Borko ostao stasom mlad. Odavala ga je jedino hrapavost kore, po koja kvrgava grana i nešto blijeđa boja iglica. I dalje se veselio visibabama u proljeće, đurđicama čije je sjeme jednom donio vjetar i gljivama koje bi nicale poslije tople kiše. Zahvaljujući niskom rastu, osjećao se bližim cvijeću i travi i bio je sretan.
I tako bi Borko živio još godinama da se ovoga Božića nije zaljubio.
Donjeli, naime, ukućani, mladu jelku, još rosnih očiju od suza za roditeljima i braćom, da je okite sjajnim nakitom i pod njezinim granama, prema običaju, dočekaju Badnju večer.
Poznavao je Borko taj ljudski običaj! Svakog je Božića gledao kako donose jelu ili smreku i kite je. Ponekad bi s kojom uspio razmijeniti riječ ili misao, a ponekad niti to jer bi je odmah unjeli u sobu.
Sve do ovoga Božića kad su jelku Jelu donjeli prerano pa je ostavili vani, naslonjenu o zid garaže.
Slušao Borko cijele noći njezino šumorenje i žal, te je pokuša utješiti:
" Zovem se Borko, i sam sam donesen iz Velike šume, zato znam kako se osjećaš!", reče joj.
Jela se malo se smirila i obrisala suze kad joj je Borko ispričao kakvu će krasnu haljinu obući za Badnju večer.
Sam Borko to nikada nije doživio.
Mislio je " Tko bi me želio takvog?" A toliko se želio svidjeti Jeli.
Uzdahnuo je.
Jer njegovo je srce bilo još mlado i željno ljubavi. Do tada je volio samo dva puta i to nesretno. Jednom je kao dječarac izmjenjivao poglede s jednom smrekom u susjedstvu a kasnijih godina s jednom omorikom u obližnjem vrtu.
Mislio Borko i mislio!
Čuo jednom Borko od stare šljive da se ljudima u Badnjoj noći ispunjuju želje. Kad se ispunjuju ljudima, zašto i njemu ne bi, ponadao se.
" Moraš napisati želju i staviti je u cipelu!", predlagala mu breza, misleći na želje koje ispunjuje Sv. Nikola.
Šljiva je bila starija i iskusnija.
" Piši Djedu Božičnjaku!", reče mu. Tako je i bilo.
A pismo je odnio sjeverni vjetar u Zemlju Daroviju, prohujavši Borkovim granama.
Bližila se Badnja noć. Jelu su već unjeli i pripremili za kićenje. Kroz prozor je mogao vidjeti njezinu vitku sjenu.
Otišla je tako naglo, da joj nije uspio otkriti svoju tajnu. " Možda će se i ona zaljubiti u mene kad mi se ostvari želja?", umovao je.
A zaželio je da i njega netko poželi za božićnje drvce i sjajnim ukrasima prekrije njegove kvrgave grane i ohrapavljelu koru.
Došla Badnja noć.
Išao te noći išao neki siromašak ulicom i imao samo jednu želju, da svojoj djeci donese bor kad već ne može darove. No ni za bor nije imao dovoljno novaca.
I jedna i druga želja došle do Djeda Božičnjaka u isti čas.
Razumio se Djed u želje i dosjetio kako će ispuniti obje.
Već su se na crkvi Sv Blaža čula prva zvona, kad se u rukama siromaška našao Borko.
Začudio se Borko koliko i siromašak i oboje se zahvalili Djedu Božičnjaku na tolikoj sreći.
Još se više razveselio Borko, sluteći da će konačno dobiti toliko očekivano sjajno odijelo.
Tako je i bilo!
Uskoro je Borko s ponosom ogledavao blještavilo srebrnog staniola kojim su ga s ljubavlju prekrila djeca onoga siromaška.
Izgledao je kao u danima prve mladosti. Sokovi su mu užurbano tekli žilama, zazelenio se od prevelike sreće i još poželio:
" Da me sada vidi moja Jela!"
No za novu želju je već bilo prekasno, kao i za neku novu priču.
Jer tako Vam je to sa željama i pričama!





Mirjana Hercigonja Saucha

Šmigulin dolazi

Klizio je kroz tamni sluzavi tunel. Kao s braćom prema jajnoj stanici. Samo što je sada osjećao bol zbog sve većeg nedostatka kisika, a nije bilo braće da mu pomognu. Sjetio se Eve, Marka, Mirka.
– Kako sam tada bio sebičan – mislio je. – Oh, tako sam osamljen – stenjao je.
U tom su se času u Šmigulinovu tijelu odvijale brze i temeljite promjene. U glavi mu je šumjelo, pred očima iskrilo. U jednom je trenu počeo sam disati. Pluća su se uključila kao nekim čudom. I bilo je čudo. Čudo koje je izazvala Rena pritiskom na određeno mjesto u mozgu poznato kao centar za disanje. To je veoma zaboljelo Šmigulina, kao i otvaranje plućnih pregradica, alveola. One su dotad bile slijepljene kao leptirova krila. Nakon toga krv se usmjerila prema plućnim krvnim žilama otvarajući na svojem putu također slijepljene stijenke.
Bio je to krvni val žestoke snage, baš kao plimni morski val.
Zbog gubitka funkcije pupčane vene, sve je manje krvi dolazilo u desnu srčanu pretklijetku. Tlak je u njoj naglo pao. Istodobno se povećavao tlak na lijevoj strani srca. Zato se poprečni put kojim je dotad tekla krv zatvorio. Šmigulin se odvajao od majke. Imao je osjećaj da mu pucaju noge, ruke, srce mu je ubrzano tuklo. Uto se počela zatvarati i pupčana vena, a s tim i dotok krvi kroz nju. Šmigulinovo tiho cviljenje i plač još su jedino čule njegove jadne tete. I plakale zajedno s njim.
Odjednom je osjetio olakšanje.
Dočekale su ga sigurne ruke liječnika i čvrsto držale da ne padne. Liječnik je rekao majci: – Čestitam, gospođo, rodili ste divnoga zdravog sina. – Ali to Šmigulin više nije mogao čuti. Moglo se vidjeti samo porođajem izmučeno novorođenče, najnemoćnije od svih bića koja se rađaju na Zemlji. Ni traga onom Šmigulinu koji je za devet mjeseci upio u sebe svu mudrost svemira.



Mirjana Hercigonja Saucha- Šmigulin ili Priča o tvom i mom rođenju

Taj gad muškarac

Taj gad muškarac


Tri su prijateljice sjedile u restoranu na Jarunu.
Jedna od njih je grcala, topeći se u vlastitim suzama.
"Ah taj gad, taj gad!", uporno je ponavljala, "ipak, ne mogu zamisliti da je među nama gotovo!"
I kava koju je ispijala dobila je čudan okus kao i lignje koje je naručila.
"Fuj lignje, fuj Sunce, fuj konobari, sve fuj, hoću natrag svojeg dragoga", još je uzviknula, zagledavši se u lica prijateljica kao da će na njima pročitati odgovor.
No lica su ostala bezizražajna.
Ohrabrena, nastavila je: "Ipak on nije gad kad bolje razmislim, krivnja je na meni!"
Pri tom je otpila malo vode.
"Vidite cure, kad je bio kod mene posljednji put, meni je bilo jasno da me još voli.
Silno voli! To mi je uostalom i priznao suznih očiju: Nemaš pojma koliko te volim, ali mi se moramo prestati viđati da te još jače ne povrijedim!
Jer, nisam li ti već prve noći rekao da suprugu obožavam?
Ali si me unatoč tomu danomice nazivala kući?
A što da me je zbog toga supruga napustila? Onda bi i ti patila sa mnom, ne bi li?"
Sad su se već i prijateljice zainteresirale.
Ona druga, s lijeva, upita: "I?"
"Što, i?"
"Bi li patila, kako on pretpostavlja?"
"Pa bi!", gladila je prstom rub čaše kako to žene u neprilici, često čine.
"Ali to nije smio biti razlog našeg rastanka!", prva se nije predavala, ipak, samo da mu to nisam i rekla!"
"Onda mu nisi smjela ništa reći, kad si ga poznavala!", složila se druga a treća dodala: "Fučkaš ti frajera kojeg ne smiješ nazvati niti se s njim pošaliti. Uostalom niste u dvadesetima da se ženite i imate djecu, ne bi valjda bila tako luda da počneš sve iz početka?", navaljivale su obje, dok je prva zacrvenjenim očima promatrala lignje na tanjuru.
Pravila se da je prečula pitanje.
Odjednom se otresito obratila konobaru: " Kakve su vam to lignje, smrde, jao vama ako me noćaš zaboli želudac! Pošaljite mi smjesta glavnog kuhara!"
Prijateljice su se zgledale. Na čas su zaboravile na temu razgovora, a zatim nastavile.
"Znaš da me je taj tvoj danas nazvao?", rekla joj je lijeva, " poslovno, naravno, ne boj se!"
"Poslovno kažeš?" , kao probuđena je ponovila prva, " poslovno, kažeš, a je li mene spominjao?"
"Ma ne!", samo je poručio da moramo sve razjasniti jer mu je jako žao!", prizna lijeva.
"Jaaako žao? Pa tooo mi nisi rekla!"
Naslonila se o rub stola, namjestila naočale na vrh tjemena i naglasila: "A zašto mi već prije nisi rekla, sad mi to reci ponovno, ali sve do riječi!", zahtijevala je, sumnjičavo je pogledavajući.
Za stolom je zavladao muk. Očito su se sve tri našle u neprilici..
"Pa ti znaš, javila se opet desna, u želji da pomogne lijevoj, da je on hofiral svim ženskama iz društva, sjeti se kako nam je svima istovremeno slao ruže!", ne shvaćajući da situacija postaje sve neugodnijom
"Samo jednom!", pokušala se obraniti lijeva. "Uostalom, ta mi ruža ništa nije značila, pa zna se da ja nikada nisam bila za ljubavne veze izvan braka. To bi me užasno opterećivalo, što ja ne volim!"
Desna je potvrdno kimnula glavom.
Činilo se da su je zadovoljile pruženim objašnjenjem
Polako je grickala novo pristigle lignje razmišljajući glasno: "Ali ja mislim da on ipak mene voli!
Joj kak je on mene volio, dodala je još uzdišući iz dubine duše. A sada je svemu došao kraj.
I to mojom krivnjom!
Da sam se samo mogla zadovoljiti njegovom povremenom ljubavi!
Ah taj gad, taj gad muškarac!", na kraju je zaključila srknuvši gutljaj vode a prijateljice po gutljaj vina.
Da isperu gorak okus u ustima, ljubavi, a čega drugog??





Mirjana Hercigonja Saucha

Muke po jednoj Ivani

Muke po jednoj Ivani


Kad mi je sjeverni vjetar otresao prašinu s očiju, jučer, ugledala sam pregršt plataninih listova kako se vrte, padaju, dižu se, dostižu jedni druge, pa opet padaju i tako sve po krugu …. Da drva platane u mojoj blizine nema , toliko sam znala sa satova botanike iz škole, mislim, prepoznati drvo i listove. Listovi platane, listovi platane, pa gdje sam ih gledala ovih dana, mozak mi je radio užurbano i slagao memorijske puzle. Drvo, čovjek, platana, list, žuto, jesen, zima, zakašnjelo, preuranjeneo, veselo, dječje.. Ah, dječje! Tu smo.. Nije li jedna mala plava slikovnica bila ovih dana u mojim rukama. A u njoj je pisalo „ U jesen kada lišće pada i odlazi iz grada, list jedne platane odlučio je tada. Nikada zimi u gradu nije bio i to je promijeniti htio.“ Cvjetni trg? Mala kavana na katu, stol kraj prozora..ja! Ja, prije desetak godina. Ja, sa molbom u torbi za mjesto pomoćne knjižničarke i žudnjom u srcu za onim što svakog čini sretnim, a to je rad. Nemoj odustajati, govorio mi je dolutali platanin list, nemoj se predavati, šaptale su mi šarolike orhideje iz brojnih cvjetnih aranžmana, prvo tiho a zatim sve glasnije, do zaglušujuće buke djece koja su se igrala ispod spomenika Petru Preradoviću i podsjećala me na moje dvije male djevojčice u dobi od dvije i pet godina. Ima li to smisla, mrmljala sam pod bradu ispijajući čaj od neke voćne kombinacije, koju mi je donio ljubezni konobar.Čaj? Vi biste čaj? A kakav čaj?, jedva sam ga čula, pa se on odlučio na livadni. Na livadi cvate puno korisnih trava, tumačio mi je, pomoći će Vam. I on je primijetio, brižan, da nisam sva svoja . Dobro da mi nije kakav novinar ponudio čokoladicu kao u televizijskloj reklami što se danomice vrti. A meni se vrtjelo i vrtjelo, kao što se vrtio i list platane, i konobar oko mene, i ljudi što su se mimoilazili i cik djece u zraku i kip Petra Preradovića, sve mi se činilo da hodam po krugu kao i ti listovi platane oko mojih nogu.
Da li da žalim ili ne žalim za godinama volontiranja a sve u nadi da ću biti „ prepoznata i kao takva sa radošću primljena na nekom idućem natječaju ?“ Naravno, veselila sam se, vidjela sam u tome izlaz. Volontiranje! Pa što ako mi ne plaćaju, bitno je da imam posao na kojem ću se moći dokazati ! (Kome ? Njima? Kome to „njima“?) Rijetko bih propustila koji, zadani mi sat, u radionicama. Pokazivala sam osobama starije životne dobi snalaženje na internetu. Upućivala ih, razjašnjavala, pojašnjavala, trpjela, odgovarala na svakojaka razumljiva i nerazumljiva pitanje, veselila se napretku mojih korisnika.
Društveno koristan posao radiš,veliš, ma nemoj, too radiš, dizale su mi živac bliže i daljnje prijateljice kao i bliža i daljnja rodbina kad bih im pokušala objasniti moja nadanja. Da li ćeš na taj način, barem, steći uvjete za polaganje stručnog ispita, koji je , kako si nam objasnila, neophodan za toliko željeno mjesto pomoćne knjižničarke, zanimalo ih je. Rado bih im odgovorila potvrdno, no, jadnog li pravilnika o polaganju stručnog ispita za knjižničarsko zvanje, iz kojeg se iščitava da stručnom ispitu mogu pristupiti samo osobe sa najmanje godinom radnog iskustva dok volononterski ugovor nema težinu takvog pravnog obilježja. Rado bih ja volontirala i na stručnim poslovima i tako stekla željeni status , ali i to je nemoguće, pisalo je, jer bilo kakvo volontiranje nosi jedino obilježje društveno korisnog rada.
Huura! Ja sam društveno korisna, već s vrata sam povikala, dok su mama, tata, svekar, svekrva i svi prisutni susjedi kimali glavom, s totalnom zbunjolom u očima. Jedino su moje pametne curice odmah shvatile. Draga naša mamice, uvukle su mi se u krilo suznih očiju, mi ćemo čim poodrastemo, početi raditi neki društveno totalno nekorisni posao i tako za tebe položiti taj stručni ispit samo da nam ti ne budeš žalosna. A do tada, igraj se s nama, mamice, ti to uostalom najbolje znaš, a tata će ti uvijek davati za čarape i za sve što trebaš jer te voli i jer nam kuhaš. Ti si naša najbolja mamica a i pišeš tako krasne priče i slikovnice nam posvećuješ kao onu o listu platane koja je , kako si nam pričala, čitana na tvom društveno korisnom poslu i svi su se divili. Kako je ono rekao list jedne platane? „Ostati ću na grani i platani društvo biti. S visine je gledao, kradom, šarene kišobrane, što šeću gradom. A onda je došao prosinac, prsti su mu od hladnoće promrzli, nos pocrvenio, ali on se zimi u gradu, silno veselio. Nikada zimi u gradu nije bio, i to je promijeniti htio… „
Sjetila sam se te slikovnice. Krasno, i kako samo stručno,rekli su mi nadležni, no ipak nedovoljno za stručni ispit. Istina, neke Knjižnice primaju i bez stručnog ispita, kao što je neki dan primljen jedan mladić, ali on je , molim, bio tako reći, socijalni slučaj, kao list na cesti, nije imao ženu, ni djecu, ni…ni ne znamo što sve nije imao ali, tako su nam rekli oni koji su za njega zvali..Imajte razumijevanja, mlada damo, slušala sam kršeći prste, pred Vama je još život, a Vi ste, koliko znamo, daleko od statusa socijalnog slučaja. A da, možda bi se mogla posvetiti nekom društveno nekorisnom poslu,to uvijek pali, još mi je savjetovala direktorica , jer ona je, eto, baš zbog toga što neki misle da je dovoljno ( samo)volontirati i dobiti posao, odlučila da s takvim načinom zapošljavanja (konačno) prekine.
Bože, jel 'ja to plačem, il' to kiša pada, dotakla sam mokre obraze i ujedno, sakrila ih rukom. Tko je vidio ići po Svijetu bez kišobrana i pri tom plakati? Da me vidi ona direktorica koja je u međuvremenu primila još tri socijalna slučaja bez stručnog ispita? A kako su se socijalni slučajevi množili proporcionalno mjestima u remetinačkom zatvoru, očito više nisam imala ni najmanje šanse. Da bi čovjek, riječ reko, kaže narod.. Meni su već trideset i dvije( godine). Kako su se samo nakupile, sve dok sam ja društveno (ne)korisno radila a djeca rasla i muž mi plaćao čarape i „ sve što trebam“? Da sam barem mogla, predbacivala sam si ( do moje dvadeset i devete godine) uz, u međuvremenu stečenu VSS spremu, naći mentora kojeg predviđa Zavod za zapošljavanje? Osobu dovoljno iskusnu i stručnu, koju bi poslodavac za to dodatno platio u okviru programa HZZO-a. I, uostalom, mogla sam vječno ostati na razini ispod dvadeset i četvrte godine kad već nisam odmakla dalje sa svojom SSS spremom, posvećujući se jedinom mogućem korisnom poslu a to je natalitet, koji se, na žalost, ne broji. Jedno dijete, kao ništa, dvoje djece, tek nešto, a troje to bi bila prava stvar za naše društvo, zajednicu i otadžbinu, preporuča Crkva, čitam u novinama, govore političari... Jer još od stoljeća sedmog, majke rađaju male Hrvate, pa oni velikima postaju u svakom pogledu. Jer bez Hrvata, drage moje Hrvatice ( što nećete rađati jer nemate ni za pelene) nema ni Hrvatske.
Ja sam , ipak, društveno korisna, ponavljam po stoti put sama sebi za tim čajem na Cvjetnom trgu, deset godina nakon! Ja nisam društveno nekorisna uvjeravam samu sebe deset godina iza, ja sam išla u školu, rodila dvije krasne djevojčice, ja poštujem Crkvu i domovinu, njegujem istinske vrijednosti obitelji, ja kuham, ja spremam, ja učim, ja, ja, pa ja… A ti? A Vi? A oni? A mi? A list? „Neću, pa neću! Zimu ovu u gradu provesti ću!“, slušam ga, već je dosadan s tim! Namjeravam mu reći da me pusti na miru, da me zaborave te šarolike orhideje, da me zaobiđe vrisak djece i sva ta buka sa Cvjetnog trga. “List je cvokotao, oko sebe se smotao. Snijeg je vidjeti želio i snijeg je pao“.
Mora da sam poludjela! Ti stihovi, zašto me proganjaju ti stihovi i ti listovi što mi se motaju oko nogu? “Gle, prva pahulja proletjela je gradom, za njom još dvije , pa cijelo pahuljasto stado!“Kao onoga dana kad sam odlučila ne odustati. Ako treba fakultet, imati ću ga. Djeca su već veća, mogu i izvanredno, nisam jedina, Tolike su.. No, dok se list držao svojih želja,došla je Bologna, evropski model studiranja, kao preteča Evrope, boljega sutra. Izvanredni studiji su ukinuti, saznajem. Ali, mala mogućnost postoji za one koji rade u zdravstvu te se žele unaprijediti,postoji mogućnost i na Ekonomiji, o kojoj nikad nisam imala pojma, informatici, računarstvu ( što bi ja tu, majko moja, kraj svih onih znanih i neznanih lumena?) Konačno, Pedagoška akademija nudi izvanredni studij za odgajatelje i, zamislite,ne traži predhodno zaposlenje u tom svojstvu? Spas! To je to, pjevušim. I pristupam prijemnom ispitu , sve prema uputi nadležne referade. I tada istina izlazi na vidjelo. Neznanje, neupućenost! Podobnost a ne sposobnost! Jer, milostiva koja je sve to blagoslovila i navela me da dam svojih ( muževih, maminih svejedno čijih samo ne mojih) 150 kuna, ne zna, da nema ništa bez državne mature.Ima, ali, uistinu ništa, jer onima s državnom maturom automatizmom pripišu 50% posto bodova više no meni, što bi mi uz mojih 66 posto riješenih možda bilo dovoljno za upis - primaju 17?? Ma je li to moguće, ljudi moji, zavapila bi i Milka Babović, samo što sam to u ovom slučaju ja osobno! Na ledu, bez haljinice fluorescentne boje plešem kako mi ovo društvo ( na žalost) teatralno svira! Sa maturom a bez mature! Jer smo tiho, gotovo kradom,preduhitrili potpisivanje ugovora sa Europskom unijom. A nismo bili pripremljeni. Ni mi, studenti, ni oni koji bi trebali nas pripremiti, ni oni kojih se to tiče ni oni kojih se to ne tiče. A koga se to zapravo, na kraju tiče, mislim, ja, ja tičem, sa svojim godinama, sa svojim stoposto društveno ( očito) nekorisnim radom? Trebalo, bi onda i domaćinstvo uvesti u radnu knjižiciu i majčinstvo i sve što radim a ne zaradim.
Došla sam do kraja ( i čaja i priče). Već sam se umorila a još vam sve nisam rekla,i ne trebam, vi znate ostalo. Jer svi smo sestre i braća koje nitko ne plača. Konobar, molim platiti! Ne brinite,dala mi je mama. Još uvijek prima penziju iako ne zna dokle.“ Već je cijeli grad pobijelio.List se zaista oduševio. Očima svojim to je sad vidio, svoju znatiželju najzad uzmirio. Umoran, pun uzbuđenja do proljeća je zaspao i bijele krovove sanjao. Pročulo se o prkosnom listu po cijelome gradu i dalo i drugom, znatiželjnom lišću nadu.. „


Mirjana Hercigonja Saucha

Stihovi: Ivana Palčić Borić iz slikovnice Želje jednog lista
 
 

Priča o Sv. Nikoli i Anki Salakarki

Bila to jedna poratna godina.
Sela opustjelo mladićima ali i pjesmom i lijepim poklonima
Jedino ruho u koje se za tu priliku obuklo garavo selo, bio snijeg. Prekrio snijeg sve rane na drveću, sve rupe u tlu i krhotine na krovovima kuća.
U prvi mah se činilo istim kao ranije.
Ali, nije bilo.
A trebao doći sv. Nikola da poklonima razveseli tužna dječja srca. Jer nekome nije bilo oca, nekom brata. Nekome je falila kravica a mnogima je bila srušena i kuća.
Takva su vremena bila!
Promišljao sv. Nikola, da li da uopće dolazi. Nije imao crvene tkanine za kapu, nedostajao mu ogrtač od janjeće kože a za kolače i poklone nije imao novaca. Tako mu je torba zjapila praznom.
Jer takva su vremena bila.
Ipak, čekala ga sva djeca. I ona " dobra" i ona manje "dobra". Sva su se nadala malom daru. U takvim se vremenima, mislila su, malo nevaljalštine može oprostiti.
Čekala ga i mala, debeljuškasta Katarina, još nazvana Salakarka, prema kolačima salakarcima koje je više od drugih voljela jesti.
A pekla ih baka Krupčina sa kraja sela od malo brašna i vode, s puno pjenice, raznih oblika, najviše u obliku bebe. Selo nije znalo da li je i ona dobila ime po tim kolačima jer je bila krupna, jedući ih često.
No, kako bilo, te babe se sjeti sv. Nikola.
Noć bila vedra a zvijezde sjale ko krijesnice u travi.
Kuc, kuc, on zakuca. "Tko je?", upita baba Krupčina. Jer, takva su vremena bila, da se nisu otvarala vrata neznanima.
Kad je čula baba Krupčina tko joj u pohode dolazi i zašto, izvadi ona pohranjeni kožuh iz škrinje ispod kamena, kamo ga je sakrila od vatre i groma. jer u takva vremena bilo i vatre i groma i onog pravog i onog ljudskom rukom izazvanog.
Navukao ga sv. Nikola.
Našli i malo tkanine za kapu, crvene boje, preostale od zadnjeg Uskrsa.
Kudelja, odvojena sa cijevi u kuhinji, poslužila za brkove. Jer vate u selu nitko nije mogao naći.
Takva su vremena bila.
No, sv. Nikola nije došao sam. Poveo on i svog pomagača, vraga, jer, od kad je svijeta i vijeka i ovog narodnog običaja, išli oni zajedno.
Da vide djeca što ih čeka ako ne budu slušala roditelje i izvršavala povjerene im zadatke.
Dakle, trebalo je još obući i pomagača.
A za to su trebali rogovi. Najbolji bi bili ovnovi.
I dok su gosti ispijali kuhano vino, baba Krupčina požurila u selo do lovca Luke.
Znala je da lovac i nije lovac ako nema spremljenih rogovlja, no, kakva su vremena bila ?
Pa, ipak!
Bio to lovcu Luki već drugi rat pa je unaprijed znao što će sv. Nikoli i njegovom pomagaču
manjkati.Tako je sakrio rogovlje u podrum, pod kamen, baš za tu priliku.
Stavio, dakle, pomagač na glavu rogovlje, u ruku štap, a lanac svezao oko ruke da može njime podizati strašnu buku i da sva djeca odmah znaju tko ide, i ona koja će gledati kroz prozor i ona koja se to neće usuditi.
No, košarica sv Nikole uza sva nastojanja ostala poluprazna, A pisama i želja bilo toliko da su se rasipali putem.
" Sv. Niko dođi skoro", pisao Martin, " vrijeme mi prolazi sporo, dovedi mi mog tatu, teško mi je bez njega!"
" Donesi mi, molim te, bilježnicu i novu olovku!", pisala Jagica.
Bilo je još raznih želja i onih napisanih i onih nenapisanih.A za sve je sv. Nikola znao. I svakom djetetu htio ugoditi.
Među pismima bilo i ono, Katarine Salakarke. Zaželjela se školske torbe, iste kakva joj je pogorila. Šarene, s novim bilježnicama i bojicama. Dugo već ništa nije nacrtala.
" Što će ti školska torba", bunila se na tu želju Katarinina majka, " tko zna kad će škola početi, jer, kakva su vremena?"
Ipak, nadala se djevojčica i želju poslala.
A sv. Nikola pročitao.
Pročitao i ražalostio se, jer takve torbe nije bilo moguće naći u takva vremena.
" A da ti babo Krupčino, ispečeš malo onih salakaraca koje tako voli Katarina, možda bi, jedući ih, barem na kratko zaboravila željenu torbu!", zamolio sv. Nikola babu Krupčinu.
Čekala mala Katarina do ponoći i od ponoći. Sve gledala kroz prozor, vidjela stope u snijegu, čula zveket lanca i dječju ciku ali je njena cipelica i dalje ostajala prazna.
" Majko", raspitala se zabrinuta, " da nije dar ispao?" Njena je cipelica, naime, bila prošupljena.
Umirila je majka.
" Idi na spavanje dijete, teška su vremena, možda do jutra sv. Nikola i za tebe pronađe dar."
I onda je ona, kao svaka dobra djevojčica, majku poslušala i zaspala. Sanjala je školske dane i svoju divnu školsku torbu.
Probudi je svjetlost dana.
Već sam pogled na cipelicu i prozor uvjeri je da je sve ipak bio samo san. Barem što se ticalo školske torbe. Jer u cipelici su bili samo kolači salakarci i poruka - volimo te!.
" Možda ću je dobiti iduće godine", tješila se, tiho žvačući kolače.
A čime bi se najbolje utješila Katarina Salakarka ako ne salakarcima
Jer takva su vremena bila!

Mirjana Hercigonja Saucha