Mobbing ili Moby Dick modernoga doba

Toliko se priča o Mobingu, toj uništavajućoj sili, dugotrajnoj, ciljanoj, iscrpljujućoj, organiziranoj, bezdušnoj, a s ciljem da Vas " probavi".
Srećom, poznato je da ono što ne uništi, osnaži.
Mobing!
Mobing je za mene samo jedna velika, hladna riba. A ribe se jedu, zar ne??
I danas se pitam, užasnuta, nije li "mobing", Moby Dick modernoga doba??
Kad mi usna šupljina oblikuje riječ - mobing a živčani sustav izgovori, istovremeno ugledam velebnog bijelog kita kako me razjapljenih škrga proždire, gušeći me silinom vode iz svojega tijela!
Često se pitam, zašto mi se pričinja baš Moby Dick, lik romana??


1. jer je grdosija, tonama teška i ne može se ljudskim snagama odmaknuti
2. jer joj se ne može oduprijeti kao ni nakazama iz noćnih mora
3. jer podsjeća na hladnoću i bezdušne porive majke prirode


Moj susret s Moby Dickom, desio se davno još, u mom profesionalnom djetinjstvu.
Pišem Vam o njemu tek danas, jer sam (konačno) uspjela odrasti i shvatiti da rezultati mojeg liječničkog zvanja mogu biti tek od Boga po(hvaljeni), dok sam kao malo poznata pjesnikinja i spisateljica kratkih pričica i romana još neshvaćena u rodu i struci.
Jer, "treba li to njoj??", pita me "Moby Dick" i danas.
Obično je to pred jutro, kad se zora smjenjuje s tamom, a nesvjesno ustupa mjesto svjesnom, u strahu od novoga.
Jer sve što je novo, neproživljeno je ( još) i što donosi, tek pitanje je.
Vidite, obično već svi saznaju od Moby Dicka ono što Vi tek slutite. I šute. Kao ribe.
I "pale se" na veliki očekivani događaj " gutanja", Vaše boli i Vašeg gušenja. Kao da ste Isus Krist a oni Jude.
Da li me je Moby Dick počeo gutati u času kad sam u tridesetišestoj godini doktorirala,ili kada je u sklopu moje uspješne, tjedne, kolumne " Santabarbaristi ili Roki s Tuškanca", objavljena humoreska "Klinika Švarcvald", na neprepoznati način reklamirajući rad moje medicinske ustanove, ili se to desilo one noći, na kongresu, kad sam šalom shvatila
" šefov" poziv nastavka druženja u dvoje.
Bili smo, naime, dugogodišnji suradnici, prijatelji čak, a djeca su nam išla u isti razred. I suprugu sam poznavala a moj suprug je bio njegov pacijent.
Nebitno!
Tek sam počela primjećivati da mi se upućuje sve manje pacijenata na pregled.
Prekasno za uzmak!
Već sam klizila niz škrge ogromnoga kita.
Kidanje moje prijave za kongres na kojem sam trebala prikazati svoj znanstveni rad, nije više bila novost, novost je za njega ( šefa) bilo jedino što je upoznao osobu koja mu je spasila ( barem za ono vrijeme) kčerku od velikih nevolja .
"Da", ponavljala sam, želeći izazvati samilost velikoga kita, to sam bila ja, zamolila sam razrednicu da ti ne kaže!"
No neman je već okusila moju bol i učinivši joj se slatkom nije odustajala.
Tek je ispustila još više otrovane sline.
Pritajena, nastavila sam s liječenjem nekolicine pacijenata dnevno, uglavnom onih koji bi, zadovoljni mojim radom dolazili ponovno, trošeći ostatak vremena na pisanje priča i knjiga
( na žalost), te postala autoricom " Šmigulina" ( na sreću), poznatog Canadi i Americi.
Jednog od tih dana, zahvaljujući signalima podsvjesti ( naći ću se "na ulici" s dvoje još nedoškolovane djece, mužem teško bolesnim), odlučila sam oduprijeti se, koristeći mogućnost otvaranja privatne prakse uz redovni posao ( " čuveni član 105!!).
Razveselila sam se dodatnom radu koji mi se učinio ujedno i najvećim dokazom moje osobne sposobnosti i profesionalnosti, zbog čega će me Moby Dick ( ponadala sam se) morati ispljunuti i vratiti u sinje more .
Jer zna se, velike ribe gutaju male ribe, ali ne mogu i velike ribe progutati.
I otvorila privatnu praksu.
Svečano!
I isto tako"svečano"zatvorila zbog u međuvremenu zaprimljenog "nečasnog" otkaza "Ugovora o radu".
A sve se činilo kao u bajci. Kao da sam u jednom času uspjela poravnati svoju visinu s visinom Moby Dicka, zaboravljajući da za to niti jedan čovjek nije sposoban.
Te ostala malom ( ribicom), i to već u utrobi velike ribe, odakle nije bilo povratka.
Što su svi do tada (već) znali.
Znala je glavna sestra s kojom sam ispijala jutarnju kavu, znala je ona koja me pozdravljala na ulazu svako jutro i pri odlasku, sve kolegice i kolege su već (sa)znali, znala je i spremačica koja mi je čistila sobu, svi su to znali osim mene.
Svojim sam se očima u to uvjerila čitajući " Uredovnu zabilješku ravnatelju" danas sretno (u)specijaliziranog štovanog kolege kako ga mjesec dana ranije upozorava da je doznao od jedne pacijentice da se ista ne sjeća mjerenja tlaka te da misli da je joj je upisana vrijednost izmišljena što je ocijenjeno kao otežavajuća dodatna okolnost.
Tako dok sam predhodnoga dana još konzilijarno rješavala jedan teži slučaj, idućeg mi je već stigao dopis.
Sam tekst dopisa nije bio osobito zloćudan i kada me je šefova osobna tajnica ( zato se nazivaju "tajnicama" jer čuvaju šefove tajne) uručivši mi ga, umirila da je takav upućen barem još " polovici" djelatnika, nisam se zabrinula, i nisam preklinjala Moby Dicka, i nisam se ( na vrijeme) opravdala ne osjećajući se krivom, smatrajući dopis zabunom, greškom.
Nesvjesno sam time, što tek danas uviđam, samo pomogla završnoj fazi vlastitog probavljanja.
Otkaz po hitnom postupku!
Egzekucija!
Snijeg je padao, no ja ga više nisam mogla vidjeti.


Epilog:

Kome se povjeriti?
Prijateljima? Očito ih nemaš.
Djeci?, djeci ne, jer će se uplašiti i plakati.
Mužu, koji je bio tek nešto manji Moby Dick, ujedno bolesnom, svakako ne.
Ljubavniku, koji je spreman čekao s košaricom za tvoju odsječenu glavu, besmisleno.
Kome onda reći?
Pa šutiš i " odlaziš" na posao kojega više nemaš.
I javljaš se na burzu, i javljaš se na natječaje, i ne usuđuješ se onu
" majušnu" dodatnu ordinaciju prijaviti kao osamsatnu, plašeći se sline velikog kita i otrova prosipanog kilometrima uokrug, pa uzimaš papir i olovku, računaš, kombiniraš, shvaćaš da je šef već prije tebe (do)znao da imaš uvjeta za prijevremenu mirovinu iako si još daleko premlada, u vrhuncu struke i znanja.
Nosiš svoju sramotu kao Isus križ a čitaju je činovnice na "Socijalnom" gdje vadiš novu zdravstvenu knjižicu, na Mirovinskom gdje te poznaju i žale, žale, što je najgore od svega i misle: "Gdje ima dima ima i vatre.."
Šteta!
Šteta i za pacijente koji pišu:
"Začuđeni smo zbog otkaza, u doktorici smo našli i doktora i prijatelja!
"Posebno mogu reći za doktoricu da je prema meni bila pravi čovjek, profesionalac i humanista!", te pacijent " koji nije postajao":
"Ovim dopisom Vam potvrđujem da sam toga dana bio primljen kod doktorice na pregled!"
Šteta i za korake prema Sindikatu, Komori, Upravnom odboru ustanove, Ministarstvu zdravstva, Sudu, šteta za mjesece za koje sam mogla, zapravo, već napisati neku novu knjigu.
I kada je odlukom Općinskog suda u Zagrebu donesena presuda i mogućnost povratka " na staro", nisam to više mogla prihvatiti. Niti kao čovjek, niti kao stručnjak
Ipak, potvrdilo se da Moby Dick ne voli jake (i velike ribe) Takve ipak do kraja ne može probaviti, unatoč tolikome otrovu.
Mogu reći da je najbolji protuotrov uspješnost temeljena na darovitosti, koju su ti genetski podarile tvoje drevne tete Dena i Ren
( dezoksiribonukleinska i ribonukleinska kiselina). Sjetite se što Vi to možete a ON ne može, kada one u Vama probude za opstanak bitne, osnovne obrambene mehanizme.
Sva sreća da sam se, kako mi se danas čini, od davnih vremena pripremala za taj susret s Moby Dickom, još u vrijeme školovanja u Klasičnoj gimnaziji, na Medicinskom fakultetu, te tijekom života u roditeljskoj kući i kasnije "vlastitoj".
Tako, i dalje ne zanemarujući struku, nastavila pisati priče, pjesme, knjige i eseje, primjetivši odjednom, da me je ogromna neman hladne krvi ispljunula, a ja ponovno, ko i prvog dana u boli rođena, plovim slobodna i sretna:
"Bio je to krvni val žestoke snage, baš kao plimni val. Zbog gubitka funkcije pupčane vene, sve je manje krvi dolazilo u desnu srčanu pretklijetku. Tlak je u njoj naglo pao. Istodobno se povećavao tlak na lijevoj strani srca. Zato se poprečni put kojim je do tada tekla krv zatvorio.Šmigulin se odvajao od majke. Imao je osjećaj da mu pucaju noge, ruke, srce mu je ubrzano tuklo. Uto se počela zatvarati i pupčana vena, a s tim i dotok krvi u nju. Šmigulinovo tiho cviljenje i plač još su jedino čule njegove jadne tete Dena i Rena.
I plakale zajedno s njim." ( Šmigulin ili priča o tvom i mom rođenju - ŠK, Zagreb, 1998)

Šmigulin, Borba za život, film

Glavni lik ovoga filma i knjige Šmigulin  ili Priča o tvom i mom rođenju, jest muška spolna stanica, spermij, koja jedne noći kreće u veliku avanturu, na put prema svojemu rođenju, kako ste i vi jednom krenuli drage čitateljice i  dragi čitatelji. Ovaj film i knjiga vam omogućuju da ga upoznate. Jer Šmigulin nije samo klupko stanica ( embrij, fetus), on je dijete od samog početka puta, dijete koje se veseli životu, koje se boji smrti, koje voli svoje " svemirske tete" , tetu Denu i Renu, kao i svoje roditelje. On ima ime, on je osoba, on je vaše DRUGO JA.

 S ljubavlju, Vaša mama Šmigulin

Šmigulin-Prva glad

PRVA GLAD

– Gladan sam – zaključio je odjednom Šmigulin.

– Vidiš, to će te nagnati da misliš o svojoj budućnosti – poveselile su se istodobno Dena i Rena.

Na jednom je mjestu ugledao osobito mekanu površinu zida.

Uletio je svom snagom u nju. Osjećao je kako duboko ponire. Sve dublje i dublje. Tada se zaustavio, podrhtavajući još malo poput svemirskog putnika u svemirskom brodu.

Pokušao se bolje smjestiti. Ali nije mogao. Bio je stiješnjen sa svih strana.

– Prevarile ste me, vještice jedne, urlao je na Denu i Renu.

– Znale ste da će ovako biti. – Vikao je. Ljutio se. Ali mu to nije pomoglo. Nije se mogao vratiti u onaj divni slobodni prostor. Uvidjevši da zalud troši snagu, a i osjećajući nezadrživu glad, ogledao se. Osjećao je miris hrane. Jabuka i trešanja koje je volio otac. Pokušao ih je dohvatiti. Prvi put bez uspjeha. Drugi put također. Tek kad je treći put posegnuo za njima, opazio je da ima izrasline poput tisuću ruku.

– Posluži se njima, hvataj, požurivale su ga tete. Uskoro ćeš moći jesti koliko želiš.

Zamahivao je njima sve brže i brže. Primijetio je da se pojavljuju male šupljine, pa veće, da bi se zatim u nastalo jezero izlila topla crvena tekućina, koja je jednom imala okus jabuka, drugi put jagoda, pa luka, čak i mesa. Bila je hranjiva. Ali luk nije volio.

– Tko to jede luk – ritnuo se. A mogao se ritnuti jer je na donjem dijelu već počeo dobivati izdanke koji su podsjećali na noge. Ali još su bile neoblikovane i slabe. Poput nogu Male sirene, prisjetio se Šmigulin priče o Maloj sireni, koja je poradi ljubavi odbacila rep, baš kao i on, i dobila ljudske izdanke, noge.

– Nije li ti žao što tvoje ritanje uznemiruje tvoju majku? – upitala ga je jednom Dena.

– I danas joj je bilo zlo – dopunila ju je Rena.

– Što vi znate – obrecnuo se na njih sad već vidno ojačan Šmigulin. – Pa nju sam progutao, zar se ne sjećate, i nije bila tako lijepa kako mi ju je opisivao otac. Bila je debela, žuta i ružna. – Tete su se zagonetno smješkale.

– Nisi ti progutao nikakvu debelu žutu kraljevnu, ti si samo dobio njezin poljubac. Tek ćeš je upoznati. Onu u koju se zaljubio tvoj otac. Ona ti je majka.

Kako se domoći hrane

Čim se jajašce dobro ugnijezdi, u materničnu stijenku poput korijena počnu urastati  izdanci hranidbenog dijela fetusa, otapajući se svojim sokovima – enzimima.

Tako nastaje šupljina u koju će nakon prodiranja kroz  posljednju prepreku – stijenku majčine krvne žile, poteći majčina krv. Istodobno s ukopavanjem opisanih izdanaka u njih počnu urastati kapilare iz krvožilnog sustava embrija uspostavljajući 16. dana oplodnje prvu cirkulaciju. Krvi majke i djeteta se ne miješaju.

Dakle, glavna je uloga maternične stijenke prolaz hranjivih sastojaka iz majčine krvi u krv fetusa i ujedno čišćenje fetusove krvi jer on sam za to nije sposoban. Majka jede i diše za svoje dijete.

Šmigulin-Šmigulin mijenja obličje

ŠMIGULIN MIJENJA OBLIČJE

Promijenio je i oblik. Bio je poput maline. Spreman za daljnje putovanje.

Ponovno začuje glas svoje tete.

– Šmiguline, ti ćeš biti muškog roda jer je tako zapisano u našim knjigama. Mi znamo sve što ćeš ti trebati saznati. Ali nešto ćeš i sam morati dokučiti kad se rodiš. Jer mi ne znamo ništa o tome. Mi dolazimo iz mraka da ti budeš svjetlost.

I spoznaš li nešto kao svjetlost, ne zaboravi nas obavijestiti i podučiti tome, da upišemo i prenesemo to onima koji će doći nakon tebe. Sada se smiri. Ne zapitkuj više. Jedi i rasti.

Zadovoljno se pogledao. Žvakao je polako žutu masu koja ga je okruživala. Bila je ukusna i hranjiva. Osjetio je kako klizi.

– Samo ne natrag u onaj tamni kanal – uplašio se.

– Ne brini – umirivale su ga tete – ta žuta masa koja te čuva i hrani, jaje, zna kamo ide. A može se i kotrljati samo prema dolje. Zbog sile teže. To si učio od oca.

– Padam, joj, padam – padao je Šmigulin zajedno s jajetom. U glavi mu se strašno vrtjelo.

– Uletjet ćeš u novi dom – podučavale su ga Dena i Rena – gdje ćeš boraviti devet mjeseci sve dok ne poprimiš očekivano obličje.

Buuum, jaje se streslo. Uletjeli su u velik prazan prostor. Tako se barem u prvi mah činilo Šmigulinu – dok nije opipao meke i debele zidove.

– Nalaziš se u maternici – šaptale su mu tete. Dobro opipaj zidove i odaberi onog koji ti se čini najdebljim i najmekšim jer u njemu ćeš ostati.

– Zašto, i ovako mi je dobro – bunio se Šmigulin želeći i dalje ploviti zanimljivim prostorom kao mornar bez lađe.

– Ma nemoj! – ljutnule su se sada tete. – Misliš li da će te jaje moći zauvijek hraniti? Pa ti rasteš! Pogledaj se! Zar ne primjećuješ promjene?

I te kako je primjećivao. Već je bio i pomalo krupan. I gladan.

Razvijanje oplođenog jajašca

Odmah nakon oplodnje, putujući jajovodom oblikuju se prve stanice kćerke. Tada se svaka stanica kćerka geometrijskom progresijom podijeli na dvije pa opet na dvije, sve dok se ne oblikuje u grozdastu nakupinu nazvanu morula zbog sličnosti s kupinom.

Ta tvorba nastaje otprilike trećega dana i nalazi se neposredno pred ulaskom u maternicu.

Kad morula uleti  u maternični prostor, nekoliko dana njime kruži, tražeći najpogodnije mjesto za ugnježđenje.

Šmigulin-Tete Dena i Rena

TETE DENA I RENA

Šmigulin nije mogao odrediti tko to viče. No očito je vikao on sam. Kad je ponovno otvorio oči, primijetio je da nema repića i da je okrugao poput muškog jajeta – testisa. To mu nije bilo drago. Kako će sada kliziti, juriti? Odlučio je potražiti kraljevnu i pitati je. Ali je nije vidio. Nije vidio ni crveno srce. No, osjećao je snagu koju mu je obećala.

Mogao se širiti. Pucao je od sreće. Počeo se razdvajati u dijelove. A svaki je dio bio on sam i crvena svjetlost u sredini. Šmigulin je znao da je ta svjetlost iskra života. Ona svjetlost koja će ga voditi do rođenja i nakon rođenja kad bude nalik na svojeg oca ili na majku – divnu kraljevnu.

Odjednom ugleda kako sred svjetlosti, na kraljevskom stolcu, sjedi ostarjela sijeda dama u crvenoj haljini. Na glavi joj svjetlucaju zvijezde, a u ruci drži štap na čijem kraju umjesto držača sjedi Sunce.

I začuje njezin glas.

– Ne boj se. Ja sam tvoja teta, ime mi je Dena. Stara sam koliko i svemir iz kojeg si došao. Ja sam tu da pazim na tebe. Bit ću u svakom djeliću tvoga bića, upravljat ću tvojim razvojem da budeš lijep poput majke, odvažan poput oca i pametan poput ljudskog roda kojemu pripadaš.

– A ja sam Rena – odjednom ga dotakne nečija blaga ruka. Iznenadi se.

Pred njim je stajala ista ona dama koju je gledao u crvenoj haljini, no sada je imala plavu haljinu. I nije sjedila na stolcu. To je tvoja druga teta, objasni mu Dena koja je zapazila njegovu začuđenost. I ona je stara kao i svemir iz kojega dolaziš. Ona je moje drugo ja. Budući da ne smijem napustiti vječnu vatru života o kojoj se brinem, zadužila sam Renu da obiđe sva mjesta u tvojem biću, da prenese moje poruke i ujedno nadgleda izvršavaju li se po mojoj naredbi i uputama. Ona to može.

I dalje se čudio Šmigulin. A kako i ne bi. Toliko se toga dogodilo u trideset i tri sata otkako ga je otac poslao na sastanak s kraljevnom.

O naslijeđu

DNK ili latinski DNA, dezoksiribonukleinska kiselina bjelančevina je u kromosomu, nanizana poput dvostrukog lanca čija se uloga i pojavljivanje pripisuju prijenosu informacija iz naraštaja u naraštaj, milenijama, u svemirskim razmjerima. Te su informacije nasljedna svojstva pohranjena u genima, nasljednome materijalu, nanizanom na opisanom lancu poput bisera. Koliko takvih poruka, gena, ima u jezgri svake ljudske jedinke znamo nakon otkrića karte ljudskog genoma 2002. godine. U svakoj stanici nalazi se 46 kromosoma, polovica majčinih, a polovica očevih. Tako razvoju budućeg djeteta pridonose i otac i majka, nastojeći mu podariti što više svojih vlastitih osobina.

Šmigulin-Poljubac života

POLJUBAC ŽIVOTA

– Smiri se – grdio bi ga otac. – Pogledaj ostalu braću kako su strpljiva. Čekaj da porasteš.

A Marku se nije dalo rasti u skučenom prostoru. Da je pažljivije slušao, možda bi se sjetio da na sastanak s kraljevnom mogu stići i dvoje ili troje i roditi se kao blizanci. To bi mu sigurno dalo volju da požuri. Ovako, sanjareći, počeo je posustajati. Isto je bilo i s Evom. Ni ona nije pažljivo slušala svojeg oca. Veselilo ju je jedino to klizanje. Na ostalo nije mislila.

– Hura! – odjednom je uzviknuo Josip zamalo pretekavši Šmigulina.

Još malo pa sam prvi – doda.

– Da ne bi – usprotivio se Šmigulin.

I tako su, gotovo u isti čas, na dnu hodnika ugledali žuto svjetlo. Na trenutak su zastali. Kao začarani piljili su u tešku, žutu okruglu masu nalik na Sunce koja se valjala prema njima ispunjujući sav prostor.

– Zdrobit će nas, jadni mi! – vrištali su užasnuti.

Odjednom su osjetili kako ih masa nezadrživo privlači.

Naprosto ih je usisavala.

– Opasnost, braćo, zaurlao je Šmigulin, gotovo dotaknuvši glavom žućkastu površinu. Tada spazi kako ga gledaju dva blaga oka i začuje predivnu glazbu. “To mora da je kraljevna”, pomisli. Osjećao je da mora dotaknuti njezino srce. Gurao se do boli. Braća su mu pomagala svojom snagom. Već je mogao vidjeti crvenu svjetlost.

– Samo da uspijem – molio je.

– Samo da uspijemo – molila su braća.

Odjednom je mogao vidjeti braću kako mu domahuju i nešto viču dok ih je teška masa, koje je sad i sam bio dio, nesmiljeno gazila napredujući hodnikom, ali netko ga je zvao. Okrenuo se. To ga je zvalo crveno, toplo srce kraljevne.

– Izdrži još malo – molila ga je – dok ti ne podarim čarobni poljubac. Dođi, osjetit ćeš snagu kakvu još nikad nisi osjetio! Ti i ja bit ćemo jedno.

Osjetio je bol.

– Umirem! – uskliknuo je. – Ne, ti se rađaš – šaputalo je srce. – Siđi sa zvjezdica, dođi iz mraka, uskoro ćeš biti svjetlost. I svjetlost bi!

Jajna stanica u procesu oplodnje

Proces oplođivanja započinje  razvojem jajne stanice u jajniku žene.

Jajnik je parna spolna žlijezda smještena ispod jajovoda sa svake strane maternice.

Svakog mjeseca, otprilike u sredini menstruacijskog ciklusa, jedno jajašce (malokad dva), biva izbačeno u trbušnu šupljinu, odakle ga “usišu” trepetljike jajovoda kojim nastavlja put. To zovemo ovulacijom. Ovulacija u žena traje 1-3 minute. Oslobođeno je jajašce među najvećima u organizmu, što je razumljivo jer mora sadržavati hranu potrebnu embriju u prvim satima, ali ipak nije veće od promjera ljudske dlake, dakle od 100 mikrometara.

Danas se zna da će između polovice i dvije trećine takvih jajašaca biti otplavljeno menstruacijom jer se neće uspjeti ugnijezditi.

Tako se može reći da je svaka menstruacija pobačaj jajne stanice, nakon čega se sluznica počinje pripremati za sljedeću.

Pri rođenju, jajnici svake djevojčice sadrže gotovo 400.000 jajnih stanica čiji se broj već do puberteta smanji na 30.000, a sazrijeva ih ukupno do 4.000 tijekom života.

Oplodnja se najčešće zbiva u proširenom dijelu jajovoda.

Šmigulin- Buđenje


 BUĐENJE



Bila je tiha noć. Sobu je osvjetljavalo blago svjetlo stolne svjetiljke. Glazba je prigušeno svirala. Šmigulin se probudio. Osjećao se još sanjivim, ali u tijelu mu se počela buditi snaga. Kao da ga je počeo pokretati neki nevidljivi unutarnji motor. Oko njega je zijevalo i trljalo oči tisuće njegove braće. – Kako mi je dosadno – pomisli, i glasno izreče Šmigulin. A već sljedećeg trenutka bio je uvučen u bjesomučnu utrku s braćom. – Divno – kliktao je, skližući se niz gladak, topao, sluzav tobogan. Putem se sudarao s onima koji su ga htjeli prestići.
– Kamo tako žuriš? – upita ga najbliži brat Marko. – Što me guraš? – doviknu Eva. – Ne žurim se i ne guram se, samo najbrže klizim, a gle, i repić mi se najbrže pokreće. Kao da smo rakete o kojima mi je pričao otac – usporedi Šmigulin. Otac je bio krupan, okrugla lica. Volio je spavati i u snu hrkati. To je smetalo Šmigulina. Više je volio slušati divne priče o rođenju. Rodit ćeš se, glasila je priča, jednoga dana kad se u tvojeg oca zaljubi prelijepa kraljevna. – A kako će izgledati? – zanimao se Šmigulin. – Imat će nježno lice i blag pogled. Imat će i veliko crveno srce. Kad je tvoj otac zagrli i stisne, ona će te čarobnim poljupcem pretvoriti u maloga princa ili princezu. – Pa to je krasno – pomislio je Šmigulin i onda i sada kad je napredovao tamnim hodnikom. Možda je otac zagrlio kraljevnu? Možda me šalje na sastanak s njom? Na tu misao
neizmjerno se obradovao.  I ta mu misao podari novu snagu.  Tik do njega jurila je Eva, pa Marko, pa Ivan, Ivana i tako nepregledna  kolona nalik na punoglavce. Nesmiljeno su se odguravali  zaboravljajući da su braća. – Što se svi tako gurate? -  ljutnuo se Marko. Marko se nejasno sjećao očeve priče o rođenju. To je bilo zbog toga što je volio sanjariti o zvijezdama.


Kako nastaju spermiji


Spermij je najmanja stanica u tijelu. Lišen svega osim genetske poruke i energije, potpomognut snagom bičastog repa, nalik je na punoglavca koji brzinom od 33 cm/h stiže na ljubavni sastanak. Spermiji mogu živjeti i nekoliko tjedana u kanalima muškog spolovila, no u ženskima gube sposobnost oplođivanja tijekom 48 sati. Smrznuti na –100^oC, mogu se, pak, sačuvati desetljećima. Kako se pri diobi zrele muške stanice podijele i spolni kromosomi, X i Y, nastat će ženski i muški spermiji. Jajna stanica sadrži samo X-kromosom pa će djetetov spol ovisiti o tome hoće li je oploditi jedan ili drugi, tj. muški ili ženski spermij.