Bila jednom jedna djevojčica koja je nadasve
voljela jesti orahe.
Jedino nije voljela što bi se tako brzo pojeli
ili bi ih majka spremila za jesenska i zimska blagovanja.
A ništa nije bilo djevojčici slađeg no naći orah
ispod drveta, u lišću.
Često bi molila majku:
"Ostavi mi kojega, jer nema mi dražeg od
tog!"
"Ali dijete!", bunila bi se dobra
žena i čudila toj kčerkinoj želji, "ako ih ne poberem, pojest će ih
vjeverica ili namočiti kiša, pa svejedno nećeš
pod Orahom, oraha naći. Jer za sve postoji vrijeme, pa tako i za
njih!"
No, gledajući kčerkino žalosno lice, dosjeti
se:
"A da zamoliš dobru vilu Orašćicu da ti s
vremena na vrijeme istrese malo oraha iz svoje pregače? Ona ih ima toliko!
Samo, nisam sigurna da li će ti ispuniti
želju, jer želje ispunjava samo najboljima.
A ti još nisi pospremila svoju sobu, naučila
zadaću niti složila knjige, samo gledaš u Orah i podno Oraha, kao da ti je
Orašćica već nešto obećala!
I gle, uskoro nisi mogao naći bolje učenice u
školi, niti bolje pomagaćice majci u kućanskim poslovima
Već bi ranom zorom svoj krevet prekrila,
knjige na police posložila, zadaće napisala i naučila.
Čak bi joj vremena i za igru preostajalo.
No Orašćica se nije pojavljivala....
" Pa gdje je ta vila?", mislila
djevojčica, " ja neću moći još dugo biti tako dobrom. A što, ako nikada ne
dođe?"
Pa joj napiše prelijepo pismo i položi na
grane Oraha da ga vjetar proslijedi.
Majci bilo drago što se djevojčica toliko
popravila ali gdje naći vilu Orašćicu?
Jer, vile žive u pričama a priče se rađaju u
glavama pisaca.
A majka nije poznavala niti jednog pisca doli jednog
iz susjedstva. I danas se sjeća kako je prije dvadesetak godina, kada se
doselio na njihove brege, s veseljem postavio temelj kuće, ugradio prvu ciglu i
novčić za sreću.
A kako i ne bi, kad je bio pravi pisac.
Pisac za djecu!
A pisci za djecu su uvijek djeca u srcu.
" Samo mi on može pomoći!", pomisli
dakle, ona, i jednoga jutra, dok je djevojčica još spavala, uputi se piscu.
Na dar mu ponese crvenih, svježe ubranih
jabuka, nešpricanih, jer je jedino takve plodove pisac volio.
Već je htjela pozvoniti kad spazi na pročelju
kuće tablu sa ispisanim stihovima:
"
Moja lađa
na
zelenim krošnjama brodi,
iako je
na kamenu,
a ne na
vodi"
Dobrog li pisca i čovjeka!, oduševi se majka, vidim
da sam na pravom tragu.
Već nakon prvog zvuka zvona, začuje korake.
Pisac je bio budan i pisao je, bojeći se da mu
dan ne ukrade misao. A kome ne bi misli ukralo zlatno Sunce, nebesko plavetnilo
i žamor ptica??
Bio je visok, uznosita držanja, strogih crta
lica, no ispod naočala, upitno su u nju gledala dva oka, naučena da gledaju i
slušaju. tako je on odmah znao zbog čega je žena došla.
Čuo je od vrana dok su prelijetale kuću.
Otišli su u sobu gdje nastaju priče i isprva
dugo šutjeli. Zatim su prelistali sve do tada napisane knjige, ali priču o vili
Orašćici, nisu našli.
" Nema je!", napokon je rekao pisac.
" Nije napisana!", zaključila žena.
Toga je jutra i Sunce malo kasnije svanulo i
ptice zatomile glasanje a vjetar zastao na rubu proplanka. samo se mogao čuti
jednoličan zvuk pisaćeg stroja, poput kljuna žune - tuk, tuk- tuk, tuk, dok
nije u jednom času Orašćica stala pred pisca.
Bila je sićušna kao sve vile, plava joj se
kosa rasula do ramena, nježan osmjeh carovao lišcem i modrim očima.
Raznježio se pisac, raznježila Orašćica.
Piscu je podarila topao poljubac.
A, kako i ne bi !
Orašćica je najprije odletjela na piščev orah
podno prozora, razgledala ogoljele grane i otpalo lišće, zatim sletjela na
susjedov, te se vratila.
" Pa to nije teško," rekla je,
" kad si mi stvorio i čarobnu palicu!"
I mahnuvši palicom, za probu stresla nekoliko
oraha pod Orah, tek toliko da razveseli vjevericu neočekivanim obrokom.
" A sad idi," rekao joj je pisac,
"i vidi, što možeš učiniti za našu djevojčicu!"
I ispratio je kako otac ispraća svoje dijete,
s uzdahom i brigom.
I tako se Orašćica nastanila pod korom
velikoga Oraha u djevojčicinom dvorištu, Od pisama koje joj je djevojčica
slala, složila je topli kutak. I svaki
put kad bi djevojčica zaželjela oraha, istresla bi ih nekoliko u lišće.
Tako je od toga dana djevojčica bila uvijek
sretna.
A bila je sretna i njezina majka.
I pisac je bio sretan.
Pisac je znao
da će proći godine dok djevojčica otkrije priču o dobroj vili Orašćici u
njegovoj knjizi, u knjižnici.
I pročita:
"
Tako je djevojčicina majka,
skrivećke prosipala orahe pohranjene u smoćnici, podno stabla, ispunjujući
želju svoga djeteta.
Jer ona je bila dobra majka.
I djevojčica je bila dobra djevojčica.!"
I danas, kad je već naša djevojčica i sama
majkom postala, često se sjeti dobroga pisca i vile Orašćice.
Pa,
svako toliko, iz pregače istrese
malo oraha i za svoju djecu.
Baš kako je to bilo u ovoj priči.