Priča o dobrom piscu i vili Orašćici

Bila jednom jedna djevojčica koja je nadasve voljela jesti orahe.

Jedino nije voljela što bi se tako brzo pojeli ili bi ih majka spremila za jesenska i zimska blagovanja.

A ništa nije bilo djevojčici slađeg no naći orah ispod drveta, u lišću.

Često bi molila majku:

"Ostavi mi kojega, jer nema mi dražeg od tog!"

"Ali dijete!", bunila bi se dobra žena i čudila toj kčerkinoj želji, "ako ih ne poberem, pojest će ih vjeverica ili namočiti kiša, pa svejedno nećeš  pod Orahom, oraha naći. Jer za sve postoji vrijeme, pa tako i za njih!"

No, gledajući kčerkino žalosno lice, dosjeti se:

"A da zamoliš dobru vilu Orašćicu da ti s vremena na vrijeme istrese malo oraha iz svoje pregače? Ona ih ima toliko!

Samo, nisam sigurna da li će ti ispuniti želju, jer želje ispunjava samo najboljima.

A ti još nisi pospremila svoju sobu, naučila zadaću niti složila knjige, samo gledaš u Orah i podno Oraha, kao da ti je Orašćica već nešto obećala!

I gle, uskoro nisi mogao naći bolje učenice u školi, niti bolje pomagaćice majci u kućanskim poslovima

Već bi ranom zorom svoj krevet prekrila, knjige na police posložila, zadaće napisala i naučila.

Čak bi joj vremena i za igru preostajalo.

No Orašćica se nije pojavljivala....

" Pa gdje je ta vila?", mislila djevojčica, " ja neću moći još dugo biti tako dobrom. A što, ako nikada ne dođe?"

Pa joj napiše prelijepo pismo i položi na grane Oraha da ga vjetar proslijedi.

Majci bilo drago što se djevojčica toliko popravila ali  gdje naći vilu Orašćicu?

Jer, vile žive u pričama a priče se rađaju u glavama pisaca.

A majka nije poznavala niti jednog pisca doli jednog iz susjedstva. I danas se sjeća kako je prije dvadesetak godina, kada se doselio na njihove brege, s veseljem postavio temelj kuće, ugradio prvu ciglu i novčić za sreću.

A kako i ne bi, kad je bio pravi pisac.

Pisac za djecu!

A pisci za djecu su uvijek djeca u srcu.

" Samo mi on može pomoći!", pomisli dakle, ona, i jednoga jutra, dok je djevojčica još spavala, uputi se  piscu.

Na dar mu ponese crvenih, svježe ubranih jabuka, nešpricanih, jer je jedino takve plodove pisac volio.

Već je htjela pozvoniti kad spazi na pročelju kuće tablu sa ispisanim stihovima:

" Moja lađa

na zelenim krošnjama brodi,

iako je na kamenu,

a ne na vodi"

Dobrog li pisca i čovjeka!, oduševi se majka, vidim da sam na pravom tragu.

Već nakon prvog zvuka zvona, začuje korake.

Pisac je bio budan i pisao je, bojeći se da mu dan ne ukrade misao. A kome ne bi misli ukralo zlatno Sunce, nebesko plavetnilo i žamor ptica??

Bio je visok, uznosita držanja, strogih crta lica, no ispod naočala, upitno su u nju gledala dva oka, naučena da gledaju i slušaju. tako je on odmah znao zbog čega je žena došla.

Čuo je od vrana dok su prelijetale kuću.

Otišli su u sobu gdje nastaju priče i isprva dugo šutjeli. Zatim su prelistali sve do tada napisane knjige, ali priču o vili Orašćici, nisu našli.

" Nema je!", napokon je rekao pisac.

" Nije napisana!", zaključila žena.

Toga je jutra i Sunce malo kasnije svanulo i ptice zatomile glasanje a vjetar zastao na rubu proplanka. samo se mogao čuti jednoličan zvuk pisaćeg stroja, poput kljuna žune - tuk, tuk- tuk, tuk, dok nije u jednom času Orašćica stala pred pisca.

Bila je sićušna kao sve vile, plava joj se kosa rasula do ramena, nježan osmjeh carovao lišcem i modrim očima.

Raznježio se pisac, raznježila Orašćica.

Piscu je podarila topao poljubac.

A, kako i ne bi  !

 

Orašćica je najprije odletjela na piščev orah podno prozora, razgledala ogoljele grane i otpalo lišće, zatim sletjela na susjedov, te se vratila.

" Pa to nije teško," rekla je, " kad si mi stvorio i čarobnu palicu!"

I mahnuvši palicom, za probu stresla nekoliko oraha pod Orah, tek toliko da razveseli vjevericu neočekivanim obrokom.

" A sad idi," rekao joj je pisac, "i vidi, što možeš učiniti za našu djevojčicu!"

I ispratio je kako otac ispraća svoje dijete, s uzdahom i brigom.

I tako se Orašćica nastanila pod korom velikoga Oraha u djevojčicinom dvorištu, Od pisama koje joj je djevojčica slala, složila  je topli kutak. I svaki put kad bi djevojčica zaželjela oraha, istresla bi ih nekoliko u lišće.

Tako je od toga dana djevojčica bila uvijek sretna.

A bila je sretna i njezina majka.

I pisac je bio sretan.

 

Pisac je znao  da će proći godine dok djevojčica otkrije priču o dobroj vili Orašćici u njegovoj knjizi, u knjižnici.

I pročita:

"  Tako je  djevojčicina majka, skrivećke prosipala orahe pohranjene u smoćnici, podno stabla, ispunjujući želju svoga djeteta.

Jer ona je bila dobra majka.

I djevojčica je bila dobra djevojčica.!"

I danas, kad je već naša djevojčica i sama majkom postala, često se sjeti dobroga pisca i vile Orašćice.

Pa,  svako toliko,  iz pregače istrese malo oraha i za svoju djecu.

Baš kako je to bilo u ovoj priči.