Oko pola dva, u redu pred
štandom na Dolcu, stajao jedan
sredovječni čovjek u namjeri da si kupi pola piceka za ručak.
Bilo je hladno, noge
su ga boljele i žurilo mu se domoći tople sobe. A i Reksi ga je čekao.
"Da nije te žene",
mislio je, "što se niodkuda stvorila pred u njim u redu, i sada brblja s
prodavačicom prekapajući po torbi, već bi bio otišao!".
Zagleda joj se preko
ramena. "Pa to nije moguće!", poluglasno zavapi, "još samo jedan
picek.?"
"Što ako ova
ispred mene zeme baš toga piceka?", pomisli i zlobno joj zaželi podmetnuti
nogu.
Ali to naravno nije
učinio već ju je samo lukavstvom pokušao odgovoriti.
"Kak je ovaj
picek sav pohaban i suhi, bolje bi bilo da
uzmete carsko meso, ono je svježe pečeno, friško i bolje, kaj ne?", u nadi
joj je sugerirao..
Gospođa međutim, shvativši, navali na njega oštrim riječima:
"Kaj pak vi
hoćete, gospon, od tog piceka, ste se na njega i na mene napikli, pardon
popikli kak da nemate ženu za to?? Ja najboljem znam što znači takav muž, pa
nisam se ja svojega zabadava rešila!", nije odustajala od izbora. Samo što
je sada već bilo prilično jasno da će
kupiti samo polovicu.
"Hvala Bogu!",
pomisli gospodin iz reda, "sad znam da nema muža i da bu uzela samo
polovicu tog jedinog preostalog piceka. Ali da bar uzme onu lošiju!",
virkao joj preko ramena.
I ona stvarno, prvo uzme
lošiju, ali je onda zamijeni za bolju, pa još zamoli da je preliju s malo safta.
"A kaj će Vam
taj saftek milostiva?", nije izdržao gospodin, žaleći za njim, "pa
ste dost saftna po hiftnima, već vam se
kaput straga nadignul!"
"Kaj vi pak
imate za reći, gospon", obrecnula se,
" Vi tak tanki kakvi jeste, trebali bi obavezno pojačati prehranu i
ne samo to, naći si i opet jednu bedaču kaj bu vam kuhala i prala. Ja više,
vite, ne kuham nikome, ovaj picek bu mi za dva dana. A kaj mi novaca preostane,
to će biti za kavicu jer bez kavice se danas više nemre, kaj ne?", ona
više ustvrdi no što pita i ode.
Tako gospodin iz reda
konačno dobije svoju polovicu piceka , suhu, jer safta više nije bilo, pa mu
prodavačica doda malo masti s buncekovog pečenja. Ne da ga on ne bi kupio,
sačuvaj Bože, ali.. u đepu je izbrojio točno toliko kunića koliko je trebalo za
polovicu piceka i ništa više, ni lipe.
"Nadam se da
ćete sutra imati veći izbor!", još dobaci
na kraju prodavačici, pa sa svojih pola piceka u vrećici, ode na tramvajsku
stanicu.
Stao kraj
kandelabera, usred Trga da bolje vidi tramvaj koji dolazi, br 11, br 6 ili br l.
"Ako dođe br l
pomisli, idem i na jedan, uostalom, tak bum bar sjedil do ulice Braće Oreški,
današnje Republike Austrije, a dalje što Bog da !"
Malo podalje stala i gospođa s kojom je netom izmjenjivao misli, također s pola
piceka u vrećici, nagledavajući se desno i lijevo u iščekivanju tramvaja za Černomerec.
"Uh taj tramvaj!",
mrmljala je ispod " novih" prednjih zubi, ako dođe br 11, biti će
prepun, Samo ako iza njega odmah dođe br 6, ima nade da ću naći sjedeće mjesto,
jer će svi već otići s onim prvodošlim brojem 11. Još bi najbolje bilo da dođe
jedinica, pomisli . Onda ću sigurno sjediti bar do ulice Braće Oreški a dalje
što Bog da!"
Lijevo, desno, desno,
lijevo pa ukrug, te se ovo dvoje gotovo sudarilo kad je tramvaj
konačno došao.
"Čujte, pa to
ste Vi!" , prepozna ga žena, "onaj iz reda za piceka!"
" I sad se
još moram naguravati s vama na vratima
tramvaja, kaj niste mogli izabrati niti jedan drugi već baš tu jedinicu?",
prekorno će ona.
"A kaj bi vi
štela milostivica, ste tak huda, Bog daj
mir Vašem mužu, zato i je vas ostavil, pardon, vi ste njega ostavila, kak ste
rekla, zato sad i nosite samo pola piceka doma. Da ga niste poterala, nosili bi
čitavoga!".
"To je točno!",
složila se "milostiva", "da, ali Vi onda ne bi dobili svoju
polovicu piceka, koju ste dobili! A ni Vas očito nitko ne čeka doma, inače bi i
Vi nosili celoga, mislim piceka. Možda
Vas čekaju pas ili mačka, ne velim, ali
njih sigurno ne hranite picekima, se vidi po vama da jedva spajate kraj s krajem i još bi išli "
cipelcugom" da nam naš dragi grad nije poklonio besplatne vožnje nakon navršene
65 godine života!".
"A tak, znači, smo
generacija!", zaključi on, pa sjedne, a ona njemu preko puta, jer drugog slobodnog mjesta nije više bilo.
Jedno su vrijeme
gledali nezainteresirano kroz prozor a zatim odložili vrećice u krilo.
Bol u nogama je
popuštala, time i gnjev.
"Baš je zgodna
ta ženica!", pomisli on. "Kak sam je mogel tak naružit , a kak i ne bi kad nisam znal
jel mi bu ili ne bu uzela tog posljednjeg piceka tj tu jedinu preostalu
polovicu?"
"I noge su joj lijepe,
nema šta!", još je mislio..
U trbuhu mu je zakrulilo.
Ma kad će već jednom
taj Černomerec ? "Ah, da me sada čeka
moja Marica!", uzdahne sa sjetom, gledajući nepoznatu ženu.
"Bila je baš kak
ova, malo punašna, lepe nogice, frizurica, i tak je dobro kuhala sarmicu i pekla
piceke, čak ih je i nekoliko uzgojila u dvorištu otraga iza kuće. I još bi
danas živjeli sretno da se nije teško
razboljela i umrla!"
Na to se prekriži, onako
potajice, tek toliko, što međutim ne promakne oku gospođe preko puta.
" Ah, vidim,
udovac ste!", reče mu, "i sigurno ste se sjetili svoje žene kad ste
se prekrižili. I meni se to događa kad pomislim na mog pokojnoga Franceka, jer
on je umro, nisam ga poterala, to sam se samo našalila. Kraj njega mi niš nije falilo. Ne bih ja sad nosila kući
pola piceka da je on živ. Još bi bilo u škrinji pajceka od lani a i novi bi već
bio spreman za kobase i vuršteke. Jer on je bil tak vredan, i tak dobar, taj
moj muž, a takve vam baš Bog zeme k sebi
u službu, vjerujte mi!", još doda, pa se i sama prekriži. Onako diskretno, tek
toliko..
"Čujte!", pa
moramo dole, na prijelaz, odjednom se uznemiri gospodin iz reda. Uostalom, kad
idemo skup dole, da se i upoznamo, predloži on i predstavi se - Štef!.
"Ma nemojte reći!",
iznenadi se gospođa, "a ja sam Štefica!"
". Pa to je
super, to ti dođe ko dvije polovice!", nastavi on umovati, dok je ona stajala
tiha, gledajući prema natrag u pravcu Trga.
"Onda, u kojega ćemo, mislim,
tramvajčeka, br 11 ili br 6, kaj mislite, koji bu prvi došel?", on reče
tek da prekine šutnju i da je malo oraspoloži jer se rastužila zbog svog
Franceka.
"Ipak ga je volela!", još pomisli on
,"a ne kak je rekla u redu za piceka, da ga se rešila. Vraga ga se rešila,
Bog ju je razrešil, baš kak i mene!", sažalio se nad njihovom zajedničkom
sudbinom.
Ispalo je da su se i
on i gospođa Štefica nakon posljednje stanice uputili istim pravcem
"Pa, kaj ste mi
Vi morti suseda?", zaprepastio se, kad je ustanovio da su zajedno krenuli
prema autobusu u Gajnicama a zatim se i uputili prema istom bregu.
"Pa da, ja tu
stanujem", reče Štefica, "već dvadesetak godina, ne znam samo kako se
do sada nismo sreli, pa kupovali smo u istom dućanu, na istom placu, odlazili istim
autobusom u grad, a i djeca su nam se morala poznavati!"
I kad su malo bolje
razmislili, on je nju poznavao, da, često ju je viđao, ali onda je ona bila
malo tanja i malo mlađa i kosa joj je
bila druge boje.
"Vaš je muž imao onaj plavi kamion, kaj ne, i prevozio
je građevinski materijal? A vaša je kuća ona mala, na kraju naše ulice, desno,
s lijepim vrtom i velikom brezom?", počelo se rasplitati u glavi Štefu.
"A Vi ste Štef imali
velikoga psa bernardinca, kaj ne?", pitala ga Štefica, sad već uvjerena da
ga oduvijek poznaje. I poznala ga je samo što ga nije prepoznala tamo u
redu, pogurenog, tako zabrinutog,
osamljenog i sijedog.
"Časna reč sused
Štef", rekla mu je, "da Vas se odlično sjećam. Kaj se nije jednom
vaša mala došla igrati k našemu Željkecu i Vi ste došli po nju a jednom i vaša
žena. Čak smo se sretali na roditeljskim sastancima i na sastancima mjesne
zajednice kad se kopala sljemenska zaobilaznica ?"
"Je, je, imate
prav susjedica draga , sad se i ja svega
dobro sjećam.
Prisjetio se Štef i da
mu se uvijek sviđala ta Štefica, ali je
bila jako rezervirana i samo se držala muža i kuće.
I sad, nakon toliko
godina da je sretne? I to u gradu? I to na tržnici? I to samu, kao što je i on
bio sam.
"A Vaša djeca?",
čujte susjed, "što je s njima, već su odrasli, imate i unuke?", zanimala se Štefica. " Ma
nemojte, dva , curicu i dečka" , obradovala se, "ali ih ne viđate
često, kažete, ah takva su vam djeca, ni
meni moji ne dolaze!", primetne Štefica tužno.
Povjeravajući se
tako,već su stigli do prvih kuća u svojoj ulici.
Tada su zastali pod
uličnom lampom i ostali stajati, pričajući i pričajući, svaki sa svojom vrećicom
u ruci i s pola piceka u njoj.
Sve dok nisu odlučili
spojiti te svoje dvije polovice - piceka, jasno.
Nema komentara:
Objavi komentar