Šmigulin - Ah ta ljubav!

Šmigulin je počeo shvaćati svu težinu majčine zadaće.
Te je večeri nakon ultrazvučnog pregleda otkrivenog trbuha stala pred zrcalo da bolje vidi Šmigulina. Razgledavala ga je sprijeda, pa u profilu i nježno mu šaputala gladeći ga: – Dijete moje, drago moje ljubljeno dijete! – Šmigulin ju je tada prvi put vidio. Njegova majka! Njegova kraljevna. Njezin nježni lik odražavao se na sjajnoj površini zrcala. Plave oči sjale su zvjezdanim sjajem, a kosa je podsjećala na svilene niti. – Kako je lijepa – sanjario je Šmigulin gledajući je.
– Nije čudo da se otac zaljubio u nju i odlučio joj povjeriti svoje sjeme života. Ona je toga vrijedna. Ako ikada to poželim u svojemu zemaljskom životu, i moja će žena biti nalik na nju – već tada se zavjetovao Šmigulin.
Htio je čuti što o tome misle Dena i Rena. One su, međutim, drijemale pa ih nije htio buditi. – Odsad ću se češće moći obraćati svojoj majci, a rjeđe njima – zaključio je sretan.
Tako je i bilo. Šmigulin je satima slušao majku i gradio svoj svijet tame da bolje razumije svjetlost. Sve je bolje poznavao majku i ona njega. Sanjao bi njezine snove, radovao se njezinim osjetilima, gledao njezinim očima. Tako su dva bića postala jedno. Šmigulin je primijetio da sve manje misli na tete, a sve više na majku.

Šmigulin - O naslijeđu

 

Šmigulinove su tete imale svežnjeve i svežnjeve ključeva. Kakve je imala Dena, takve je imala i Rena. Samo što se Rena neprestano šetala i otvarala pojedine ladice s porukama koje je ondje ostavljala Dena. Zanimalo ga je što piše na tim porukama i što će im ti ključevi.
– Što će vam toliki ključevi, drage moje? – upitao ih je Šmigulin.
I što piše na svim tim silnim ceduljama koje ti teta Dena otkidaš iz svojih učenih debelih knjiga, a ti teta Rena čitaš i prenašaš?
– E, dragi moj Šmiguline – odgovorila mu je teta Dena, ti ključevi su geni. Oni služe za dešifriranje poruka sa cedulje. Rena mora veoma paziti da poruke prenese kamo treba. Inače nećeš imati kosu poput oca i kožu poput majke. Moglo bi se u toj zbrci dogoditi i da ostaneš niskog rasta, a možda i s kakvim nedostatkom, za što bismo odgovarale nas dvije. Zbog toga ne brbljaj toliko i pusti nas raditi, mali moj.
Šmigulin se primirio. Ustrašen opomenom nije više toliko ispitivao. Razmišljao je. – Ne želim biti niskog rasta.
Ne želim se razlikovati od svojih roditelja. Tada će me sigurno voljeti otac i majka.
Iz nepoznatih razloga strasno je žudio za tom ljubavi. Sjetio se poljupca života. – Kakav nježan i topao poljubac, kakvi će tek biti budući! – veselio se.
– Siguran sam da će mi biti lijepo s roditeljima. – Marljivo je nastavio usisavati hranu zadovoljan spoznajom da više nije okruglog oblika, da prestaje sličiti testisima ili jajetu i da se počinju razaznavati prvi unutarnji organi. – Koliko sada imam dana? – pitao je oprezno Renu, koja mu se činila manje mrzovoljnom od Dene, koja nije stigla ni podići glavu od knjige.
– Sad imaš 30 dana, a dug si 5 mm – ljubazno mu je odgovorila Rena. – Zašto pitaš? – Jer me nešto žulja u području čela. Rastu li mi to rogovi, teta? – Rogovi? – začudila se dobra teta, – kakvi rogovi, oblikuje ti se glava. – A što je to glava? – nije izdržao od znatiželje Šmigulin. On je ipak bio samo dijete.
– Glava, to je dio tvojega budućeg tijela. Kad se u cijelosti razvije, bit će pretežito okrugla. Koštana ovojnica s vanjske strane štitit će mozak s centrima za rast, govor, miris, spavanje, disanje i svim ostalim što je važno za tvoj život. A da bi ti centri dobivali obavijesti o vanjskom svijetu, a ujedno i tvojem životu, pobrinut će se dva okrugla nastavka mozga smještena u dva otvora unutar te koštane ovojnice. Zovemo ih očima.

Šmigulin, Anka Sunčeva nevjesta

U davno doba cijenili se rumeni obrazi. Bili oni dokazom dobroga zdravlja i ljepote djevojaka. Ne jednom, selom bi se čula pjesma: „Kad je dijeva rumena ko ruža, brzo će si naći muža!“
A Anka bila sedma od braće.
„ Ko sedmo prase!“, šalili se zlobnici, znajući da bi za nju, onako sitnu, ostajalo u zdjeli najmanje kaše.
A braća bila sva muška. I snažna.
Zabrinula se za Anku, majka.
„ Što ću s kćerkom, blijeda je ko šumska vila, sitna ko Palčica, obrazi joj poput porculana, tko će se oženiti takvom, pitala se??
A namijenili je Janku na kraju sela. Jakom i veselom. Kud bi išao, tud bi pjevao. Tako je Anka uvijek mogla znati gdje se nalazi.
Naćula i ona, da je baš njemu obećana.
Često bi je nutkala prijateljica Jaga: Nu, jedi, jedi više, bijela si ko bijela ruža.
Spočetka Anka nije marila, no, kako je vrijeme prolazilo, zabrinula se. Porasla vitkom poput košute i nježnom poput vile, to je i sama mogla uočiti.
Oči plave, ko voda šumskog izvora, zubi ko biseri.
„ Bože mi prosti, križala se stara Jana, gledajući kčer, kao da nije naša!“, žalila se mužu, Ankinom ocu.
I odlučila promijeniti kčerkinu zlu sudbinu.
Čula ona na posijelu kako žene pjevaju onu staru narodnu – „ Tko se zorom sedam dana izvor vodom mije, taj blijed više nije! „
„ Od sada ćeš svakog jutra na izvor, prije zore!“, zapovjedi ona sirotoj Anki.
Zalud plakala, jadnica, i zaklinjala majku da je poštedi, jer se boji i mraka i studene vode, ali majka nije odustajala.
Još i bi da nije bilo sela!
I Janka!
A Janko bio dobra prilika! I naočit i radišan!
I krene tako idućeg jutra, Anka, drhtureći. Još je mjesec blijedo sjao kad je došla do izvora. U studenu se vodu zagledala, promrzlim je rukama zahvatila i obraze natopila.
Natopila ih i vodom i suzama!
Al obrazi još blijeđima postali!
„Nisi otišla dovoljno rano, ukorila je majka, i sigurno nisi vodu zagrabila dovoljno duboko, zato pripazi!“
Idućeg jutra, još tužnija krenula Anka.
Bilo joj hladno i pod tankim prekrivačem a kako tek bez njega? A od jutarnje hladnoće, inje se po granama nahvatalo. „ Kao o Božiću, pomislila, pa kako pomislila, tako se zarumenila. Sjetila se dijeva, da joj se o Božiću svatovi spremaju, pa odlučila prićekati da se mlađahno Sunce pokaže.
I još jednom zalila lice i suzama i vodom ledenicom.
Kako zalila, tako zaspala.
A mraz stisnuo! Stisnuo da hrastova kora pucala.
Gledalo usnulu djevojku mlađahno Sunce, gledalo i ražalilo se. Jer takove tuge nikada nije vidjelo, a ni takove ljepote.
Pa se spusti do nesretne djevojke.
Probudi se Anka suncem obasjana, a to mladić zlatnih skuta. Nije se usudila progovoriti, pa je šutjela.
Bila ona mudra djevojka. Znala je šutjeti kad nije imala što reći.
„ Takvu bi ženu želio!“, pomislilo mlado Sunce, pomislilo, pa se odlučilo. I podiglo Anku u zlatnu kočiju i odvezlo u zlatne dvore svoje, da mu nevjestom postane, i da joj uvijek toplo bude!, pomisli još Sunce, jer je dobrog srca bilo.
Dan već odavna odanio, kad je majka shvatila da se Anka sa izvora neće vratiti, te krenula u potragu. Zabrinut, krenuo i Ankin otac, krenuli i seljani.
Da vide što se dogodilo sirotoj djevojci.
Našli je rumenu, na panj naslonjenu, kao da spava. Ali je nisu mogli probuditi.
„ Možda je bolje tako!“, zajaukala prva majka. optužujući selo, jer da je selo tako tražilo.
Možda je bolje tako, odvratilo selo, jer takav je bio običaj, a protiv običaja selo teško može što učiniti.
Janko nije dijelio njihovo mišljenje.
Volio on svoju bijelu, tihu nevjestu.
Usnu te noći Janko čudan san. Da mu je došlo samo Sunce u pohode i ogrijalo ga. No, ma koliko pogledom tražio, samo je toplinu osjećao.
To ga je došla ogrijati nesuđena nevjesta, sada Sunčeva nevjesta.
Pričaju da ona i danas zorom luta i grije gladne i siromašne.
Grije ih istom ljubavlju, koja je nju samu od nevolje i neukosti ljudske izbavila.

Šmigulin - Kompa Šmigulin

Danas je moj sretan dan. Upoznala sam svoj kompjuter. Odlučila sam mu dati i ime: "Kompa Šmigulin", adresa: Ulica čudesnih puteva bb, XX, XY, ČUDOGRAD.
U tom gradu stanuju: mama Šmigulin, tata Šmigulin, Šmigulin osobno te njegova sestra Šmigulinka kao i toliki njihovi prijatelji i prijateljice kao: SmigulinIva, SmigulinBranko, SmigulinEva... Pohađaju isti razred - "Nezavršeni A", u školi ispod Velikoga brijesta.
Škola se zove "Otvoreni putevi" i dostupna je svima koji su željni znanja. A oni su svi u toj dobi itekako željni znanja. Šmigulin je najglasniji. Zbog toga, za kaznu, mora često stajati u kutu i viriti ispod oka što drugi rade. Tako zahtijeva njihova učiteljica, Velika Mimi, smatrajući to korisnim odgojem.
Jer životna škola nije lagana. Dugo traje, slova su teška a vjetrovi koji pušu ne jednom odnesu koju riječ a kadkada i čitavu misao.
N.pr: "Drži glavu visoko tako da ti se vidi čelo i ne trepći prečesto da ne osušiš sve suze jer će te oči zaboljeti!“ Vrlo jednostavno, ali ako ti nedostaje i jedno slovo, nećes znati sastaviti misao.
Eto, neki dan, ŠmigulinAna nije dovršila misao o lijepom sunčanom danu. Tako joj je ostao jedan oblak kojega nije imala kud pospremiti. Morala joj je pomoći učiteljica Mimi jer bi SmigulinAna mogla zapamtiti da lijepi sunčani dan i oblak idu zajedno. A svi već znaju, pa i oni najmanji Šmigulini da sunčan dan ne bi trebao imati oblaka. Ako bi bilo oblaka,onda bi to bio sunčani dan s povremenim naoblačenjem i padalinama. A to je već sasvim drugi pojam. Eto, zbog toga je Šmigulin danas stajao u kutu, da može bolje pospremiti svoje misli ispod kape pune čuperaka.

Šmigulin-Ljubav

U Šmigulingradu je postalo vruće tih dana. Duremocije su ubrzano dodavale drva u Dubokikamin, dok su Do,Re,Mi,Fa,Solapovisilice veselo lepršale zrakom jer se Šmigulin zaljubio! A kad se nečije srce zaljubi, povisilica nikad dosta!
Šmigulin je osjećao veliku toplinu oko svojeg srca svaki put kad bi pogledao ŠmigulinSu. A simpatija je među njima trajala još od onih dana kad su se njihove majke srele u samoposluzi. Šmigulin nije znao kako da joj to saopći. Da li u vrijeme šetnje, da li u vrijeme dok briše suze njezinom maramicom, ili u pauzi školskog sata. Tek, Velikoj Mimi to nije moglo promaći. Da je Šmigulin zajapuren svaki put kad pogleda malu Su, već je primjetila a sada mu se još počelo rumenjeti lice i plesti jezik. „Mora da su Emocije veoma jake i da previše drva dodavaju u vatru“, zaključila je odlučivši porazgovarati s njima. Jer ovako dalje nije moglo. Šmigulin nije mogao pratiti nastavu i sve je zaboravljao. A još je toliko toga bilo pred njim i za neku ozbiljniju ljubav nije bilo vrijeme, ali tako je to s ljubavi, uzdahnula je, sjetivši se svoje, davne. Velika Mimi nije nikada imala djece. Njena djeca su bila njen razred otkako se njen dragi izgubio u Svemiru. A bilo je to još u vrijeme kad su Svemirom vladali Plavemaglice i Vulkanskižar. Šmigulilend je bila u opasnosti, grad Čudograd je bio u opasnosti a i svi Šmigulini veliki i mali bili su u opasnosti. Postojala je mogućnost da Velikakupola pukne i sve ih usisa Zločestisvemir. A to Velikovijeće Čudograda nije moglo dopustiti. Među dobrovoljcima bila je i ljubav Velike Mimi koja se još tada zvala samo Mimi i išla je u školu Čudesnih puteva baš kao i svi njeni vršnjaci. Dobro se sjećala da je često osjećala vatru u predjelu srca, da su joj obrazi gorjeli pri samom pogledu na svog izabranika i da joj je mama branila tu ljubav jer je on od nje bio puno stariji.“ Nije on za tebe, nije on onaj pravi, još si dijete i ne znaš razlikovati ljubav od simpatije!“, savjetovala joj je. Da nitko ne zna što je pravo za tuđe srce, moglo se zaključiti po tome što Mimi više nikada nikoga nije tako voljela.. To joj je ponekad smetalo, jer nema mudrosti bez iskustva, no Mimi je to nadoknađivala svojim radom i neprekidnim čitanjem. Zato su je i prozvali Velika Mimi. Postala je učiteljicom. Mala ŠmigulinSu nije imala pojma da je Šmigulin voli. To što je neprestano povlači za pletenice, što je ponekad
„ bubne“ u leđa ili čak sruši na pod, nije smatrala ljubavlju. Bila je, dapače, žalosna, jer nije shvaćala što je učinila svojem prijatelju Šmigulinu da je on tako kinji. No, da to spada u takozvane znakove velike ljubavi nitko je nije podučio.
Tek kad joj je Velika Mimi objasnila da osim ovih velikih postoje i mali znakovi ljubavi a to su poklonjena maramica, šaputanje na satu, izmjenjivanje poruka pod klupom, shvatila je da je i njoj Šmigulin drag. Ali to curice iskazuju na jedan a dečki na drugi način. Tako možete odmah znati tko je curica a tko dečko, od samog početka, smješkajući se pričala je to Mimi Šmigulinmamama koje su uvijek bile jako znatiželjne dok su bile trudne.

Kako je ŠmigulinSU zamijenjena za GugulinSU

 

Snježilo je danima. Polja i doline mamile su svojom bjelinom a još više glatkom korom po kojoj se moglo spuštati do mile volje. A djeca Šmigulingrada su to znala iskoristiti. Nije trebalo dugo nagovarati ŠmigulinSu da se pridruži Šmigulinu. Zaštićeni vunenim kapama i toplim odjelima, uživali su sanjkajući se a potom grudajući. Pahuljice su postajale sve gušće i gušće. - Ne spuštaj se više -, upozoravao je svoju prijateljicu Šmigulin, bojeći se da je ne izgubi, no ona, kao i uvijek, nije marila za savjete. I tako je Šmigulin u jednom času više nije mogao pronaći. Bilo je tu još djece iz susjedstva i iz škole, ali ni oni nisu vidjeli malenu Su. Bojeći se roditelja, najprije se javio Ristoru zaduženom za ispravljanje njihovih pogrešaka. No, ona baš kao da je propala pod zemlju. Šmigulin se jako uplašio. Ta mu misao nije dala mira. Čuo je on da na Svijetu postoje zla stvorenja bez duše koje je Zlavještica načinila na njihovu sliku i priliku i da ih zovu Gugulini. Istina, nitko ih nikada nije vidio tek bi roditelji povremeno znali reći svojoj djeci: u tebe kao da je ušao Gugulin. Isto je tako znao Šmigulin, da ih Zlavještica za kaznu šalje u podzemlje, Raiskl, ali i da neke zauvijek poništava. Još se jače uplašio Šmigulin. A kako i ne bi kad je ŠmigulinSu bila svojeglava. Možda ju je Zlavještica zamijenila Gugulinkom pitao se a upravo se to i dogodilo nakon što joj je pahuljica uletjela u oko.
- Moram potražiti Andua, dosjeti se očajan Šmigulin. S Anduom je Šmigulin bio jako dobar a Andua je Ristor često slao u podzemlje,jer je tako stajalo u opisu njegovog radnog mjesta!
- "Učini to samo za mene Andu i nađi je!", cvilio je već lud od bola Šmigulin.
I tako Andu uistinu siđe u podzemlje, pronađe je , ali je nije mogao vratiti jer ga ona nije prepoznala.
"Iako ti to ne bih smio reći Šmiguline,prema našoj Knjizi mudrosti, samo je ti možeš spasiti, iako ne znam kako, jer to ne piše. To moraš sam dokučiti! Idi i pokušaj!"
Sjedila je gotovo već smrznuta,sama, u kutu. "To sam ja, draga Su!", pokušavao ju je uvjeriti Šmigulin, no ni njega nije prepoznala.
Nije mogao uvjeriti ni Čuvarapodzemlja koji je samo gromoglasno urlao:"Dokaži !"
A Šmigulin nije znao što da dokaže ni kako, tek je gorko plakao, grleći je. Tada mu jedna suza padne u njeno začuđeno oko, pa druga i treća i u oku joj se počne nazirati toplina.
" To si ti, dragi moj Šmiguline! ", napokon usklikne ona, prepoznavši svoju maramicu i Suzenezaborava. Raznježio se Šmigulin a raznježio se i Čuvarpodzemlja nad tolikom ljubavi pa je odmah otvorio Teškavrata.
Kad su se ponovno našli na snježnoj livadi, Su se više ničega nije sjećala. Samo se po običaju obrecnula na svog prijatelja Šmigulina koji ju je sa smiješkom promatrao. – "Što tu samo stojiš? Do sada si se već mogao tri puta spustiti niz brijeg!" - Nije, naime, mogla shvatiti snagu ljubavi jer je za to bila još premala.

Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje ( Pa i nojevo)

 

U kutu ( ormaru), nikom na putu,ruku djelo moje prijateljice Jasne S

Šmigulin-korijeni

Danas smo učili o korijenima.
"Ima raznih vrsta korijena", govorila nam je nasa učiteljica Velika Mimi. "Možemo ih podijeliti na velike i male .Veliki su korijeni života i korijeni ljubavi. Mali su korijeni dlaka, korijeni zuba, korijeni iz broja četiri, pet, deset", ali to su već sasvim drugi korijeni i sasvim druga priča.
U stvaranju vaših velikih korjenova ucestvovali su Vaša Punopraprabaka i Vas Punoprapradjed a ucestvovale su i Vaše svemirske tete, teta DENA i teta RENA. Vaši Punopraprabaka i Punoprapradjed, stanovali su u malenoj kućici s dva prozora. Prozore su resile crvene kockaste zavjesice, onakve kakve je najviše volio Vas Punoprapradjed. Kraj kućice je raslo visoko drvo, u hladu kojega su provodili duga svemirska čekanja.
Sa toga drveta nije nikada otpadalo lisće! Da je to bilo zbog toga što je drvo bilo smreka, nije ih imao tko podučiti.
Bili su, naime, sami na čitavome Svijetu!
Ali ti, dragi Šmiguline, i opet me je ukorila Velika Mimi, imas priliku to naučiti. A svakako moraš zapamtiti i to da su zavjesice bile kockaste i da je tvoj Punoprapradjed jako volio tvoju Punopraprabaku, inače će se to loše odraziti na tvoj kasniji duševni i tjelesni razvoj. Naime, ne spoznaš li još kao dijete što je ljubav i ne sjetiš li se da ona znaci smreku, dugo svemirsko čekanje i kockaste zavjesice, kako ćes sam znati voljeti kad za to dođe vrijeme, podsjećala ga je i dalje Velika Mimi.
Da iz korijena raste drvo, Šmigulin je već znao, ali da iz drveta raste ljubav,čak iz kockastih zavjesica, to nije znao iako je u razredu bio najstariji. " Sigurno sam mislio o nečem drugom?", žalostio se, shvaćajući sto je propustio. Jer evo, već i malena Šmigulin Su, to zna. Nije li od nje neki dan dobio poljubac i malu oslikanu maramicu? Da me se sjetiš kad plačeš, rekla je, i divnoga li čuda, oko srca je osjetio toplinu dok je maramicom brisao suze Nezaborava.

Moje želje moji snovi

Događa li se i Vama da nešto žarko želite ali Vam ne ide pa ne ide?
Kao da Vas neka nevidljiva ruka u tome zaustavlja. Bilo da se radi o nekoj želji iza koje stoji materijalna dobit ili želji gdje su u pitanju samo osjećaji.
Vjerojatno.
Da li se iza toga krije sudbina ili nešto treće, nikada nećemo saznati, niti Vi niti ja.
Pa ni nakon čitanja moje ispovjesti kako sam u životu ( samo) žarko željela da sam voljena.
Neki me dan zazvala susjeda jer me prepoznala na slici sa promocije svoje kčerke.
Željela mi je tu sliku pokazati. Ja tu sliku nisam imala pa sam se jako obradovala.
I dala je povećati da se bolje vidim.
I što sam vidjela?
Vidjela sam mladu, prelijepu djevojku, punu iščekivanja i snova , kako u ruci drži cvijeće.
I htjela sam je upitati: " Što su ti to učinili djevojko, što si im skrivila??
I onda sam plakala, i plakala.
Za tom djevojkom, za mladošću, za onim što je prošlo i što još još nije.
Plakala sam za tom meni nepoznatom djevojkom, koja sam, vele, bila ja, i koju nisam mogla prepoznati, jer je bila prekrivena velom nevinosti, tjelesnom i duševnom, kao onoga dana, davno, kada se u susjedovom voćnjaku zaigralo puno curica iz susjedstva.
Meni je, na žalost, pripalo samo tužno virenje kroz plot i tiho cmizdrenje.
Jer mi moja majka i otac, u to vrijeme nisu bili u mogućnosti kupiti bebu koja otvara i zatvara oči, smije se i plače. U "komisionoj".
Tako su , naime, tada zvali dućane s uvezenom robom!
Iako sam bila još jako mala ( tri godine, rekla mi je mama), i danas osjećam žar u srcu i neizmjernu ljubav kada me je Emica, "gazdarica", konačno pozvala i ponudila da primim u ruke takvu bebu, taj predmet moje neispunjene čežnje.
I užas koji je iza toga slijedio kad su njezine noge ostale ležati na vrtnoj sjedalici, a sva djeca istovremeno, kao uvježbana, uskliknula: "Potrgala ju je!"
" Evo što se događa kad posuđuješ!", nadovezala se Emica previše mirno, zazivajući glasno svoju majku, a ja svoju.
Suze su mi poput pljuska procurile niz obraze.
Sva sam drhtala.
Majka je odmah shvatila što se dogodilo, pa me odvela kući uz obećanje da će beba biti popravljena.
Kad danas o tome razmišljam, radilo se samo o običnoj elastičnoj gumici koju je trebalo provući kroz predviđene rupice što nije bilo vrijedno moje silne boli, i one tada i one koja je u meni zauvijek ostala!
To što mi je mama nakon toga kupila takvu bebu, čak ljepšu, s kolicima, nikada nije iscijelilo moje srce.
Pa ni kao odrasle žene.
Mislim da bi baš u tom događaju trebalo potražiti korijene mojeg kasnijeg, zrelog bola!
Sve što sam u životu postigla, nije me poštedjelo tog osjećaja i tih riječi: " Potrgala ju je!".
Bilo da se radilo o ovom ili onom, sve se svodilo na isto - malu, odbačenu, prezrenu, prevarenu djevojčicu!
Unatoč mojim ( objavljenim) pričama i odličnom uspjehu u školi, zvali su me štrebericom,
a zbog svih mojih dijagnostičkih, terapijskih i znanstvenih dostignuća proglasili - papirnatom doktoricom.
I bilo kako bilo, kako počneš tako i završiš, kažu ljudi.
Tako sam bila i ostala samo malom djevojčicom kojoj su okrutno podmetnute potrgane noge na bebi od kaučuka.
A ljudi, kao da to na neki način slute. Pa i danas naplaćuju moju samoću i želju za druženjem.
Baš kao ta Emica moga djetinjstva!

Obitelj na Gornjem gradu

Vrijeme je da se malo odmaknem od Šmigulina i vratim u dane njegova začetka. Desilo se to u vrijeme kad se još po kavu išlo preko " meje", dinar gospodario a " milicajci" utjerivali red.
U doba moje sreće! Tek danas, toliko godina kasnije shvaćam što je Tolstoj htio reći svojom čuvenom izrekom da su " sve sretne obitelji sretne na isti način a nesretna svaka na svoj!" Tako Vam ( konačno) predajem ovu zbirku ( zbrku) osjećaja s veseljem i nježnošću proživljenog. Ne zbog ( tadašnje) mladosti, ne zbog ( sadašnjih) ispunjenja težnji, već zbog onog nikad više ponovljenog osjećaja spokoja i ljubavi u mojemu tijelu. Danas sam ( i opet) na početku. Kao u dvadesetima, snivam snove o ( sretnoj) budućnosti, djeci koju sam već rodila i unucima koje sam već ugledala. Ostala sam sama kao knjiga bez predgovora. Zato Vas i molim da ovaj mali ( premali) " pušlek" mojih riječi, prihvatite kao dio moje osobnosti, kao nečeg samo vama povjerenog, koji ste proživjeli ili prošli isto, kao " Predgovor", jer dobro znam da svaka knjiga žudi za predgorom, bez kojega se je ( misli) ne bi moglo razumjeti.

S ljubavlju VašaMama Šmigulin