Gospodin B i gospodin Lj

Ne, ja nisam gospođa B!

Ja samo noć pretvaram u dan

na njegovom ramenu!

Ja sam, u stvari, gospođa Lj ( još)

i ovo nije stan gospodina B.

Ne, Vi to ne biste mogli razumjeti

ni da Vam satima pričam...

Gospodin B?

On je bio ( hvala Bogu više nije)

moja najveća i jedina ljubav.

Gospodin LJ?

I on je bio ( više hvala Bogu nije),

moja najveća i jedina ljubav.

Svaki je posjedovao polovicu

moje ljubavi,

iako gospodin Lj još i dvije trećine

zbog naše zajedničke djece (dvoje),

Gospodin B je obožavao žive boje!

Žutu, crvenu,

narandžastu,

premda je najčešće hodao gol

dok bi se ja smijala:

" Vidi, vidi!"

i plakala od sreće ( istovremeno),

znajući da je moj,

i da opet može biti moj,

Često smo usnivali

pripijenih usana,

pridržavajući se za mjesec i zvijezde,

izdizali iznad neba,

iznad sebe,

iznad svega.

Pa ipak,

to je bila i ostala samo

jedna trećina od polovice,

i nije bila dovoljna da izustim - da, ja jesam gospođa B,

i ovo je stan gospodina B,

ne, nije bila dovoljna

za cjelinu,

zato jer ja uopće ne znam

računati...   

Oženjeni muškarac

Podsjećala bi me često

moja pokojna majka,

da oženjeni muškarci

i nisu muškarci.

"Oni su muškarci, dijete,

govorila bi mi,

samo preko tjedna,

ali nisu i preko vikenda

ni preko blagdana

ni za Božić,

ni za Novu godinu, oni nisu muškarci,

niti za vrijeme ljeta, niti u vrijeme skijanja,

oni su muškarci tek kad dođe ponedeljak, i

tada će ti stizati poruke poput :

Kako si i s kim provela nedelju,

je si li mislila na mene?

U ponedeljak i nakon praznika

kad sve duše počinju raditi ,

tvoja bi se odmarala,

umorna  od siline ljubavi i

očaja

što te nije nazvao, taj oženjeni muškarac.

A on te i nije mogao nazvati, dijete,

jer je morao prisustvovati obiteljskom ručku,

jučer je ženu vozio u bolnicu na kontrolu

a neki dan, ono kad nije došao,

dobio je unuka, drugog, pa sada slavi.

I to u ponedeljak slavi, znam, kad nije za slavlje,

jer ponedeljkom,

on bi  ( barem) trebao biti tvoj.

Zapamti već jednom, dijete,

da oženjeni muškarac i nije muškarac,

ponavljala bi mi i opet moja majka,

jer miriše po bračnom krevetu,

po neprovjetrenoj kuhinji,

ili po deterđentima koje njegova žena voli.

On te zove tek onda kada se dobro naspavao,

najeo, odmorio, i sada zapravo, u ponedeljak,

on i ( opet) nema vremena ( za tebe)

 jer mora nadoknaditi

što nije radio,

a ti bi htjela da bude s tobom.

A to ne ide, dijete,  jer on je oženjen muškarac

i mora donjeti plaću,

i mora reći gdje je jučer bio, i

ne smije mirisati na tvoj Chanel, niti na doručak u Maloj kavani,

ne smije mirisati na tržnicu cvijeća niti na vaša mirisna jutra.

On mora mirisati na brak, djecu, unuke, davno nezanimljivu ženu,

vikendicu na moru, malu drvenu kuću u planini, zemlju, travu!

I što će ti onda muškarac koji nije ( svakog dana) muškarac,

ponavljala bi mi po ne znam koji put moja pokojna majka,

a danas ja,

svojoj djevojčici,

kad (ne) dođe nedelja.

Priča o dobrom piscu i vili Orašćici

Bila jednom jedna djevojčica koja je nadasve voljela jesti orahe.

Jedino nije voljela što bi se tako brzo pojeli ili bi ih majka spremila za jesenska i zimska blagovanja.

A ništa nije bilo djevojčici slađeg no naći orah ispod drveta, u lišću.

Često bi molila majku:

"Ostavi mi kojega, jer nema mi dražeg od tog!"

"Ali dijete!", bunila bi se dobra žena i čudila toj kčerkinoj želji, "ako ih ne poberem, pojest će ih vjeverica ili namočiti kiša, pa svejedno nećeš  pod Orahom, oraha naći. Jer za sve postoji vrijeme, pa tako i za njih!"

No, gledajući kčerkino žalosno lice, dosjeti se:

"A da zamoliš dobru vilu Orašćicu da ti s vremena na vrijeme istrese malo oraha iz svoje pregače? Ona ih ima toliko!

Samo, nisam sigurna da li će ti ispuniti želju, jer želje ispunjava samo najboljima.

A ti još nisi pospremila svoju sobu, naučila zadaću niti složila knjige, samo gledaš u Orah i podno Oraha, kao da ti je Orašćica već nešto obećala!

I gle, uskoro nisi mogao naći bolje učenice u školi, niti bolje pomagaćice majci u kućanskim poslovima

Već bi ranom zorom svoj krevet prekrila, knjige na police posložila, zadaće napisala i naučila.

Čak bi joj vremena i za igru preostajalo.

No Orašćica se nije pojavljivala....

" Pa gdje je ta vila?", mislila djevojčica, " ja neću moći još dugo biti tako dobrom. A što, ako nikada ne dođe?"

Pa joj napiše prelijepo pismo i položi na grane Oraha da ga vjetar proslijedi.

Majci bilo drago što se djevojčica toliko popravila ali  gdje naći vilu Orašćicu?

Jer, vile žive u pričama a priče se rađaju u glavama pisaca.

A majka nije poznavala niti jednog pisca doli jednog iz susjedstva. I danas se sjeća kako je prije dvadesetak godina, kada se doselio na njihove brege, s veseljem postavio temelj kuće, ugradio prvu ciglu i novčić za sreću.

A kako i ne bi, kad je bio pravi pisac.

Pisac za djecu!

A pisci za djecu su uvijek djeca u srcu.

" Samo mi on može pomoći!", pomisli dakle, ona, i jednoga jutra, dok je djevojčica još spavala, uputi se  piscu.

Na dar mu ponese crvenih, svježe ubranih jabuka, nešpricanih, jer je jedino takve plodove pisac volio.

Već je htjela pozvoniti kad spazi na pročelju kuće tablu sa ispisanim stihovima:

" Moja lađa

na zelenim krošnjama brodi,

iako je na kamenu,

a ne na vodi"

Dobrog li pisca i čovjeka!, oduševi se majka, vidim da sam na pravom tragu.

Već nakon prvog zvuka zvona, začuje korake.

Pisac je bio budan i pisao je, bojeći se da mu dan ne ukrade misao. A kome ne bi misli ukralo zlatno Sunce, nebesko plavetnilo i žamor ptica??

Bio je visok, uznosita držanja, strogih crta lica, no ispod naočala, upitno su u nju gledala dva oka, naučena da gledaju i slušaju. tako je on odmah znao zbog čega je žena došla.

Čuo je od vrana dok su prelijetale kuću.

Otišli su u sobu gdje nastaju priče i isprva dugo šutjeli. Zatim su prelistali sve do tada napisane knjige, ali priču o vili Orašćici, nisu našli.

" Nema je!", napokon je rekao pisac.

" Nije napisana!", zaključila žena.

Toga je jutra i Sunce malo kasnije svanulo i ptice zatomile glasanje a vjetar zastao na rubu proplanka. samo se mogao čuti jednoličan zvuk pisaćeg stroja, poput kljuna žune - tuk, tuk- tuk, tuk, dok nije u jednom času Orašćica stala pred pisca.

Bila je sićušna kao sve vile, plava joj se kosa rasula do ramena, nježan osmjeh carovao lišcem i modrim očima.

Raznježio se pisac, raznježila Orašćica.

Piscu je podarila topao poljubac.

A, kako i ne bi  !

 

Orašćica je najprije odletjela na piščev orah podno prozora, razgledala ogoljele grane i otpalo lišće, zatim sletjela na susjedov, te se vratila.

" Pa to nije teško," rekla je, " kad si mi stvorio i čarobnu palicu!"

I mahnuvši palicom, za probu stresla nekoliko oraha pod Orah, tek toliko da razveseli vjevericu neočekivanim obrokom.

" A sad idi," rekao joj je pisac, "i vidi, što možeš učiniti za našu djevojčicu!"

I ispratio je kako otac ispraća svoje dijete, s uzdahom i brigom.

I tako se Orašćica nastanila pod korom velikoga Oraha u djevojčicinom dvorištu, Od pisama koje joj je djevojčica slala, složila  je topli kutak. I svaki put kad bi djevojčica zaželjela oraha, istresla bi ih nekoliko u lišće.

Tako je od toga dana djevojčica bila uvijek sretna.

A bila je sretna i njezina majka.

I pisac je bio sretan.

 

Pisac je znao  da će proći godine dok djevojčica otkrije priču o dobroj vili Orašćici u njegovoj knjizi, u knjižnici.

I pročita:

"  Tako je  djevojčicina majka, skrivećke prosipala orahe pohranjene u smoćnici, podno stabla, ispunjujući želju svoga djeteta.

Jer ona je bila dobra majka.

I djevojčica je bila dobra djevojčica.!"

I danas, kad je već naša djevojčica i sama majkom postala, često se sjeti dobroga pisca i vile Orašćice.

Pa,  svako toliko,  iz pregače istrese malo oraha i za svoju djecu.

Baš kako je to bilo u ovoj priči.

 

Kako spojiti dvije polovice piceka, jasno

Oko pola dva, u redu pred štandom na  Dolcu, stajao jedan sredovječni čovjek u namjeri da si kupi pola piceka za ručak.

Bilo je hladno, noge su ga boljele i žurilo mu se domoći tople sobe. A i Reksi ga je čekao.

"Da nije te žene", mislio je, "što se niodkuda stvorila pred u njim u redu, i sada brblja s prodavačicom prekapajući po torbi, već bi bio otišao!".

Zagleda joj se preko ramena. "Pa to nije moguće!", poluglasno zavapi, "još samo jedan picek.?"

"Što ako ova ispred mene zeme baš toga piceka?", pomisli i zlobno joj zaželi podmetnuti nogu.

Ali to naravno nije učinio već ju je samo lukavstvom pokušao odgovoriti.

"Kak je ovaj picek sav pohaban i suhi, bolje bi  bilo da uzmete carsko meso, ono je svježe pečeno, friško i bolje, kaj ne?", u nadi joj je sugerirao..

Gospođa međutim, shvativši,  navali na njega oštrim riječima:

"Kaj pak vi hoćete, gospon, od tog piceka, ste se na njega i na mene napikli, pardon popikli kak da nemate ženu za to?? Ja najboljem znam što znači takav muž, pa nisam se ja svojega zabadava rešila!", nije odustajala od izbora. Samo što je sada već  bilo prilično jasno da će kupiti samo polovicu.

"Hvala Bogu!", pomisli gospodin iz reda, "sad znam da nema muža i da bu uzela samo polovicu tog jedinog preostalog piceka. Ali da bar uzme onu lošiju!", virkao joj  preko ramena.

I ona stvarno, prvo uzme lošiju, ali je onda zamijeni za bolju, pa još zamoli da je preliju s malo safta. 

"A kaj će Vam taj saftek milostiva?", nije izdržao gospodin, žaleći za njim, "pa ste dost saftna po hiftnima,  već vam se kaput straga nadignul!"

"Kaj vi pak imate za reći, gospon", obrecnula se,  " Vi tak tanki kakvi jeste, trebali bi obavezno pojačati prehranu i ne samo to, naći si i opet jednu bedaču kaj bu vam kuhala i prala. Ja više, vite, ne kuham nikome, ovaj picek bu mi za dva dana. A kaj mi novaca preostane, to će biti za kavicu jer bez kavice se danas više nemre, kaj ne?", ona više ustvrdi no što pita i ode.

Tako gospodin iz reda konačno dobije svoju polovicu piceka ,  suhu, jer safta više nije bilo, pa mu prodavačica doda malo masti s buncekovog pečenja. Ne da ga on ne bi kupio, sačuvaj Bože, ali.. u đepu je izbrojio točno toliko kunića koliko je trebalo za polovicu piceka i ništa više, ni lipe.

"Nadam se da ćete sutra imati  veći izbor!", još dobaci na kraju prodavačici, pa sa svojih pola piceka u vrećici, ode na tramvajsku stanicu.

Stao kraj kandelabera, usred Trga da bolje vidi tramvaj koji dolazi, br 11, br 6 ili br l.

"Ako dođe br l pomisli, idem i na jedan, uostalom, tak bum bar sjedil do ulice Braće Oreški, današnje Republike Austrije, a dalje što Bog da !"

Malo podalje  stala i gospođa s kojom  je netom izmjenjivao misli, također s pola piceka u vrećici, nagledavajući se desno i lijevo u  iščekivanju tramvaja za Černomerec.

"Uh taj tramvaj!", mrmljala je ispod " novih" prednjih zubi, ako dođe br 11, biti će prepun, Samo ako iza njega odmah dođe br 6, ima nade da ću naći sjedeće mjesto, jer će svi već otići s onim prvodošlim brojem 11. Još bi najbolje bilo da dođe jedinica, pomisli . Onda ću sigurno sjediti bar do ulice Braće Oreški a dalje što Bog da!"

Lijevo, desno, desno, lijevo pa ukrug, te se ovo dvoje gotovo sudarilo kad je tramvaj

konačno došao.

"Čujte, pa to ste Vi!" , prepozna ga žena, "onaj iz reda za piceka!"

" I sad se još  moram naguravati s vama na vratima tramvaja, kaj niste mogli izabrati niti jedan drugi već baš tu jedinicu?", prekorno će ona.

"A kaj bi vi štela milostivica, ste tak huda,  Bog daj mir Vašem mužu, zato i je vas ostavil, pardon, vi ste njega ostavila, kak ste rekla, zato sad i nosite samo pola piceka doma. Da ga niste poterala, nosili bi čitavoga!".

"To je točno!", složila se "milostiva", "da, ali Vi onda ne bi dobili svoju polovicu piceka, koju ste dobili! A ni Vas očito nitko ne čeka doma, inače bi i Vi  nosili celoga, mislim piceka. Možda Vas čekaju  pas ili mačka, ne velim, ali njih sigurno ne hranite picekima, se vidi po vama da  jedva spajate kraj s krajem i još bi išli " cipelcugom" da nam naš dragi grad nije poklonio besplatne vožnje nakon navršene 65 godine života!".

"A tak, znači, smo generacija!", zaključi on, pa sjedne, a ona njemu preko puta, jer  drugog slobodnog mjesta nije više bilo.

Jedno su vrijeme gledali nezainteresirano kroz prozor a zatim odložili vrećice u krilo.

Bol u nogama je popuštala, time i gnjev.

"Baš je zgodna ta ženica!", pomisli on. "Kak sam je mogel  tak naružit , a kak i ne bi kad nisam znal jel mi bu ili ne bu uzela tog posljednjeg piceka tj tu jedinu preostalu polovicu?"

"I noge su joj lijepe, nema šta!", još je mislio..

 U trbuhu mu je zakrulilo.

Ma kad će već jednom taj Černomerec ? "Ah, da  me sada čeka moja Marica!", uzdahne sa sjetom, gledajući nepoznatu ženu.

"Bila je baš kak ova, malo punašna, lepe nogice, frizurica, i tak je dobro kuhala sarmicu i pekla piceke, čak ih je i nekoliko uzgojila u dvorištu otraga iza kuće. I još bi danas  živjeli sretno da se nije teško razboljela i umrla!"

Na to se prekriži, onako potajice, tek toliko, što međutim ne promakne oku gospođe preko puta.

" Ah, vidim, udovac ste!", reče mu, "i sigurno ste se sjetili svoje žene kad ste se prekrižili. I meni se to događa kad pomislim na mog pokojnoga Franceka, jer on je umro, nisam ga poterala, to sam se samo našalila. Kraj njega  mi niš nije falilo. Ne bih ja sad nosila kući pola piceka da je on živ. Još bi bilo u škrinji pajceka od lani a i novi bi već bio spreman za kobase i vuršteke. Jer on je bil tak vredan, i tak dobar, taj moj muž, a takve vam baš Bog  zeme k sebi u službu, vjerujte mi!", još doda,  pa se i sama prekriži. Onako diskretno, tek toliko..

"Čujte!", pa moramo dole, na prijelaz, odjednom se uznemiri gospodin iz reda. Uostalom, kad idemo skup dole, da se i upoznamo, predloži on i predstavi se - Štef!.

"Ma nemojte reći!", iznenadi se gospođa, "a ja sam Štefica!"

". Pa to je super, to ti dođe ko dvije polovice!", nastavi on umovati, dok je ona stajala tiha, gledajući prema natrag u pravcu Trga.

 "Onda, u kojega ćemo, mislim, tramvajčeka, br 11 ili br 6, kaj mislite, koji bu prvi došel?", on reče tek da prekine šutnju i da je malo oraspoloži jer se rastužila zbog svog Franceka.

 "Ipak ga je volela!", još pomisli on ,"a ne kak je rekla u redu za piceka, da ga se rešila. Vraga ga se rešila, Bog ju je razrešil, baš kak i mene!", sažalio se nad njihovom zajedničkom sudbinom.

Ispalo je da su se i on i gospođa Štefica nakon posljednje stanice uputili istim pravcem

"Pa, kaj ste mi Vi morti suseda?", zaprepastio se, kad je ustanovio da su zajedno krenuli prema autobusu u Gajnicama a zatim se i  uputili prema istom bregu.

"Pa da, ja tu stanujem", reče Štefica, "već dvadesetak godina, ne znam samo kako se do sada nismo sreli, pa kupovali smo u  istom dućanu, na istom placu, odlazili istim autobusom u grad, a i djeca su nam se morala poznavati!"

I kad su malo bolje razmislili, on je nju poznavao, da, često ju je viđao, ali onda je ona bila malo tanja i malo mlađa i kosa joj je  bila druge boje.

"Vaš je  muž imao onaj plavi kamion, kaj ne, i prevozio je građevinski materijal? A vaša je kuća ona mala, na kraju naše ulice, desno, s lijepim vrtom i velikom brezom?", počelo se rasplitati u glavi Štefu.

"A Vi ste Štef imali velikoga psa bernardinca, kaj ne?", pitala ga Štefica, sad već uvjerena da ga oduvijek poznaje. I poznala ga je samo što ga nije prepoznala tamo u redu,  pogurenog, tako zabrinutog, osamljenog i sijedog.

"Časna reč sused Štef", rekla mu je, "da Vas se odlično sjećam. Kaj se nije jednom vaša mala došla igrati k našemu Željkecu i Vi ste došli po nju a jednom i vaša žena. Čak smo se sretali na roditeljskim sastancima i na sastancima mjesne zajednice kad se kopala sljemenska zaobilaznica ?"

"Je, je, imate prav  susjedica draga , sad se i ja svega dobro sjećam.

Prisjetio se Štef i da mu se uvijek sviđala ta  Štefica, ali je bila jako rezervirana i samo se držala muža i kuće.

I sad, nakon toliko godina da je sretne? I to u gradu? I to na tržnici? I to samu, kao što je i on bio sam.

"A Vaša djeca?", čujte susjed, "što je s njima, već su odrasli, imate i  unuke?", zanimala se Štefica. " Ma nemojte, dva , curicu i dečka" , obradovala se, "ali ih ne viđate često,  kažete, ah takva su vam djeca, ni meni moji ne dolaze!", primetne Štefica tužno.

Povjeravajući se tako,već su stigli do prvih kuća u svojoj ulici.

Tada su zastali pod uličnom lampom i ostali stajati, pričajući i pričajući, svaki sa svojom vrećicom u ruci i s pola piceka u njoj.  

Sve dok nisu odlučili spojiti te svoje dvije polovice - piceka, jasno.

Gospon Folir i gospon Matoš

 Nisam vjerovao da svijetom hodaju dvojnici, barem ne oni iz naše mašte, sve dok jednoga dana nisam upoznao gospodina Folira osobno. Da, Vi se vrlo dobro prisjećate onog nezaboravnog filma u izvedbi Relje Bašića i Mirjane Bohanec, snimanog na Gornjem gradu u onom dvorištu, koje još i danas  čuva isti stari bunar i iste kamene ploče od ulaza do kuće i isti onaj trijem, s kojeg nam je ona, Mirjana, u žaru srca svojeg pjevala.

I baš na tom Gornjem gradu uslijedio je taj naš prvi susret, odnosno kak bi rekli naši stari  - " dežavu".

  Moje poštovanje, vrlo štovani gospodine, pjevuckao je on, obrativši mi se kao jedinom živućem na ulici u tom času, kaj bi mi hteli pomoći naći Prirodoslovni muzej. Rekli su mi da je tu negde iza ugla, a ja ga tražim i tražim, sve sam već uglove pregledal a njega nisam našel.

Vrlo rado, odvratio sam neobičnoj individui, smijuljeći se njegovom pjevušećem glasu, loše očišćenom  baloneru iz dobrih starih vremena i  šeširu kojeg je skinuo pokazujući mi svoju, nekad bujnu  „kokoticu“  - muzej Vam se dragi prijatelju, nalazi na drugoj strani, mislim na drugoj strani od ove na kojoj sada stojite, tj na suprotnoj strani od Markove crkve. I da budem još precizniji, pokazao sam mu to s ugla Trga Sv Marka i ulice Tituša Brezovačkog, opisujući mu, potanko, gdje mora skrenuti desno, sad kad ide prema dolje, a gdje lijevo, kad dolazi iz Mesničke ulice prema gore.

Tako  preciznim opisom sam ga čist zbunil, siročeka. Meškoljeći se u pretijesnim cipelama iz starih zaliha, promatrao me je svojim okruglim, plavim očicama ispod, još za čudo, tamnih obrva, u odnosu na sjedinama prošaranu kosu.

 Ja Vam, znate, opravdavao se, i nisam sasvim iz Zagreba, iako ga jako dobro poznam , dapače, sam se ženil v njemu tri puta i imal dvije ljubavnice na Gornjem gradu, ali sam se i opet vratil u provinciju iz ekonomskih razloga. Zato, da ne duljim, ja Vam dakle i nisam sasvim iz Zagreba pa mi oprostite kaj bum Vas zamolil da odete z menom do tog ugleca i pogledate preko tog ugleca sve do ugleca na kojem moram skrenuti da ne skrenem za neki drugi uglec jer mi se ionako sve okreće i skreće u posljednje vrijeme. Doktori kažeju da sam Parkinson a ja pak  nemam niš protiv ak bum nastavil brojati novce između  palca i kažiprsta desne ruke,  jer to je Vam je glavni simptom, znate, to, da brojite međ prstima novce koje nemate, a ja ih i tak nemam, pa to kaj ih brojim na prazno, samo me podsjeća na stare dane.

Nisam se mogao suzdržati, pogotovo nakon najnovijih stranačkih zbivanja, pa sam ga ljutito upitao:

- Vi ste, dakle, Jugofil, ak smem primetit, i mislite da Vam je v Jugi bilo bolje, da ste imali više novaca, čak ste ih brojili, e dragi moj, ak ste Vi, nisam ja, i uostalom zbog takvih kak ste Vi koji su ih brojili ja nisam imal na kraju kaj zbrojit, - zajedljivo sam dodavao "ufuravajući se" se u diskusiju s gosponom Fulirom kao da se znamo već sto godina.

   Je, gospon, pa Vi se niste morti uvredili, na smrt se preplašio se Fulir, ja nisam mislil nikaj zlog, vite, ja cijenim današnju političku situaciju jer je jako transparentna i vjerodostojna, tak da svakog mjeseca mogu uvidjeti kolika mi je penzijica i kaj v tom življenju značim. Baš zato idem v Prirodoslovni muzej jer hoću vidjeti kak zgleda dinosaur, onaj veliki , kad ipak nije preživil dolazak maloga, mislim čovjeka na ovaj Svet. Jer sve mi to sliči  nadolazećoj svjetskoj situaciji. Vidite, i velika Amerika se češe gdje ju je ubo mali mrav.

Tak Vi to, daklem mislite v svojoj glavi, dragi gospon, rekao sam mu, i uostalom, pa nismo se ni upoznali a razmjenjujemo tak važne misli, zato, da Vam se predstavim  - ja sam Matoš.

A ja sam Folir, reče čovjek ozbiljno, dok sam ja pokušavao prikriti veselu zaprepaštenost Tužno me je gledao. Znam, smiješno Vam je, i drugima je smiješno, a bilo je smiješno i mojima kad su to shvatili a a kako je tek meni osobno bilo strašno tj smiješno s  prezimenom  iz dotičnog filma. Možete misliti, kolike su me cure zafrkavale, a i danas kad kažem -  Folir, svi se smiju, misleći da foliram, ali ne, to Vam je živa istina, dragi moj, i još je dodao - sused, kao da će to pojačati onu nevidljivu vezu koja se počela stvarati   među nama. Tako sam mu i ja otvorio svoju dušu.

  Vite gospon Folir, i meni je teško. Ja se zovem Gustav Matoš, a Vi znate tko je bio Matoš, pisac, i daj ti sad dokaži da se nekome ne rugaš i da si dobronamjeran .

Jer ja sam nasuprot njemu, cijeli  moj život izbjegaval školu i dočekal tu moju bijednu penzijicu kak  činovnik a vi znate kaj to znači? No, nemojte misliti da sam bio neozbiljan, niti govora, da nisam štedil za sutrašnjicu , pardon današnjicu, jer sam jedan dio novca pohranio u Ljubljansku banku a drugi dio novca u Štednu zadrugu. Bogu fala da sam zahvaljujući krugovima u kojim sam se kretal, na vrijeme ustanovil kaj bu se zgodilo s Ljubljanskom bankom pa sam novce digel i odnesel  na drugi kat u jednu zgradu u Jurišićevu, nekom privatnom bankaru, koji se je reklamirao preko novina i davao čak 3o % kamata  mjesečno. Možete li Vi zamisliti kolika je to bila lova? Ljudi su prodavali kuće i donosili novac na taj drugi kat. Prvih nekoliko mjeseci je sve bilo v redu a onda….

Folir je samo uzdahnuo, šuteći.

Aha, pomislio sam, mora da je i on „popušil“ ali ostavljajući to za kasnije, nastavio.

I tako sam svu ušteđevinu , mislim onu iz Ljubljanske banke koju sam spasil, dal tom lopovu, ( jer danas se već zna da je bil lopov, samo ja, bogček i druga bokčija to tada nismo mogli znati), jer smo vjerovali državi. Ne bi ona, mislim država, i čitava naša nepotkupljiva i budna  policija, dozvolila da se iza takvih natpisa u novinama krije kakvo zlo za njezine dobre građane. Sigurno bi odmah reagirala, pogotovo što su, vele čak i Predsjednika vidli kak izlazi iz jedne takve firme koje su naknadno prozvane "Financijski injžinjering". Znaš, kao onaj GMO, genetski injžinjering, kojim  mijenjaš veličinu i oblik kukuruza i jabuka? A lopovi su prije sudskih presuda ili zbrisali il su svu imovinu prepisali rodbini, tak nisi imao od koga naplatiti dug do dana današnjeg.

A država je samo kratko prokomentirala da smo bili ovce i naivčine, i da kaj nju briga za sadržaj reklama u našim dnevnim listovima, glavno da su ih dotični dobro i na vrijeme plaćali.

 A onaj novac koji ste pohranili u Štednu zadrugu, onda Vas je zasigurno spasil, poradovao se  Folir, sve dok ga nisam podsjetio da je i ta zadruga propala, i da nikome zbog toga ni danas ne fali dlaka s glave.

  Savjetovali su me na sudu, kad sam ih tužil zajedno s onim drugim ostrižanim ovcama, pitajte Kutlea, možda su novci kod njega ili kod drugih hrvatskih bogatuna, samo ne znam kak su to mislili, jer ak sve radoznalce redom sliškavaju, kak ne bi mene, običnog, malog, jadnog ne -Matoša, na kraju sam zakukal i u sažaljenju  otpremil dve  vruće suze niz hladno lice.

Čujte, na to se javio Folir, gotovo nježno mi dotaknuvši rame, kiši, a vama je hladno, i kak Vam ne bi bilo hladno, kad ne živite ko ja u provinciji, a u provinciji su znate drva jeftinija ili barem lakše dođeš do njih a i ljudi ti daju kakav komad odjeće a ovdje, u velikom gradu moraš biti prognanik ili bar manjinska skupina da nekaj dobiješ, zato, hodite, ja Vas zovem na kupicu crnoga vina pod  Stare krovove.

Obradoval sam se. I nastavku druženja s gosponom Folirom, koji me tak podsjećal na onoga Folira iz filma, i kupici crnoga vina.

Viš, viš, mislil sam si, kak je dobro živet u provinciji, da ne živi, sad me ne bi mogel pozvat na tu kupicu, i ozbiljno sam počeo razmišljati da prodam onu svoju sobicu i mijenjam je za nekaj boljega, u cvijeću i travici.

Kad smo došli  "Pod stare krovove", uvjeril sam se da je sve kak je nekad bilo, čak je iste, netaknute crijepove, curilo sprijeda i po strani, i po parkiranim autima!

Smjestili smo se za mali stol u kutu prekriven crvenim kockastim  stolnjakom. 

Početnu tišinu je narušio jedan par u drugom uglu i konobar koji je došao raspitati se o našoj narudžbi.

I, kaj bute onda Vi, mislim spili, upital me je tak ozbiljnim izrazom lica Folir kao da  rješava svjetsku situaciju.

Ja bum čašicu crnoga , kak smo rekli, nisam odustajao.

I, kaj imate, tj kojega imate, tj kakvoga imate, mislim vrstu crnoga vina, gospon konobar, petljal je Folir, pokazujući da se već slabo snalazi u svoje  negdašnjem gradu ili  je  propetljal zato što ga je sve podsjećalo na njegove dvije ljubavnice s Gornjega grada, samo je nekaj vrtil pod zubima, jedva sam ga razmel.

    Znate, skoro sam zgubil glavu tu u Pasaričekovoj na broju 4. Možete li vi to zamisliti da je taj njen šmokljan gospon muž došel baš kad smo došli do bračnog kreveta i to nakon tolikih mojih nagovaranja. Pucika, jer tak su je svi zvali, bila je jako feš i jako lepa, zanjel se je Folir u uspomenama, pa kak onda ne bi zvisil, prosim vas lepo.

Moja Štefica je isto bila lijepa, ali ova Pucika, kakve je samo butine imala i kak je hodala i migoljila s onom svojom slatkom stražnjicom, i danas pamtim. Muž joj je bil nekaj u vojsci pa se je jako pravil važan a kroz njega i ona. Pomislite, u ono vrijeme su imali auto Ford, koji bi me parkiran pred kućom upozoravao na njegovo prisustvo.

Ja sam bil, prosim lijepo, student prava, kao usput, pohvalil se Folir i dobro sam pazil da ne povredim njegovu pravicu. Zato sam uvijek pojeo samo dio njegove večere i popio dio vina, jer, konačno, on ga je kupil, zar ne, iako me je Pucika znala zdušno nagovarati:  Daj još malo, pa fino ti je, ja bum mu rekla da nema više ničeg, da je sve popio još prije dva dana. Pa bum mu spekla dva jaja! . Pri tome bi me tako milo gledala i grlila svojim bijelim nadlakticama da su me trnci prolazli od glave do pete. Kak danas kad gledam onu seriju Seks i grad.  Da, zbilja sused, - ponovno me je ozbiljno pogledao između dva gutljaja crnjaka, kaj Vi mislite o toj seriji Seks i grad? Pa u njoj se samo seksaju, da te Bog prosti i one četiri ženske, pa to je da poludiš! I onda si jedna od njih nađe frajera, zgodnog i imućnog, zavoli on nju i ona njega, a onda ga hiti van kak da niš nije bilo, jer da on nju guši, mislim emocionalno, da ona nema prostora, da ona još nije sve proživjela, a ženska je četiri banke, polovnjača, vidi se, ne trebaju mi ni naočale , samo pogledam laktove i kožu na vratu. Pa nemreju oni mene preći v tom, sve glasnije se čul Folir, čak je počel mlatarati rukama, pa sam mogao vidjeti da smo zajedno već dva sata !

     Čujte Folir, mi smo zajedno već dva sata, znate vi to, kaj Vas nitko ne čeka , interesiralo me je stanje, nakon  njegove  tri žene i dvije ljubavnice.  A to sam pital i zato jer sam htel znati koliko nam vremena preostaje za diskusiju o toj seriji jer ni moja iskustva nisu bila oskudna ni mlaka.

Kao da me je pročitao.

- Samo Vi nastavite, nedajte se smesti, meni se ionako ne žuri. A dinosaurusa  mogu doći vidjeti i drugi put, barem ću imati razloga posjetiti Vas, nudio mi se, ne pitajući me da li se ja s tim slažem.

Dođite, da dođite, svakako, potvrdio sam neoprezno, samo misleći na šunkicu i špekec  koji bi se kod njega, Folira, mogli naći i odmah nastavio. Čujte, taj seks u gradu me podsjeća na moje mlade dane.

Samo kaj smo bili četiri prijatelja. I svi smo radili u istoj tvornici. I onda smo u toj istoj tvornici upoznali četiri prijateljice. Pa smo se zaljubili! I da ne plaćamo dva stana u to poratno vrijeme, problem smo riješili na način da naše puce rade noću a mi danju, ili obrnuto, mi  noću, a one danju. Tako je nam je trebao samo jedan stan, a svakom paru samo jedan krevet.

Dobro,  a kad ste onda našli cajta za raditi "one stvari " dragi Matoš,  čist u lice  mi se unjel žarko zainteresirani Folir - pa nedeljom, odgovoril sam kak iz topa, odajući mu tako  dugogodišnju čuvanu tajnu, tada bi, naime, svi bili kući u isto vrijeme...

   Pa, čujte Matoš, onda Vam nije trebao ni časopis Erotika ni seksi filmovi , sve je bilo

" kom-il-fo", dodal je, važno upotrijebivši „staru“ zagrebačku riječ, poznatu otprilike kao i riječ koja se u to vrijeme rabila za umivaonik – „vaselajtung“.

Je, je, složil sam se s dubokim uzdahom, sjećajući se tih prelijepih vremena i druženja u četvoro. Sve dok se svaki par nije smjestio u vlastito gnijezdo. Godinama bi se poslije znali smijati prepričavajući zajedničke  zgode. Tako sam jednom skoro pao Mirku na glavu, kak u filmu "Neki to vole vruće", samo što  moja Ružica nije bila tak atraktivna kak Merlinka ali je bila zgodna bog i bogme, laka joj zemljica, prekrižil sam se u očaju sjećanja.   

Na prozore Starih krovova spustio se mrak a unutrašnjost je ugodno obasjala svjetlost stropne lampe. Kiša je još uvijek padala.

Osam sati!, uskliknuo je Folir. Je, osam, uskliknul sam i ja. Moram ići.

A kam idete, dragi sused, pa još niste ispili kupicu do kraja i uostalom, gdje ću ja sada, pa posljednji vlak mi je prešel. A do Dumovca ima dosta, ja sam vam, naime, iz Karlovca došel, objasnio je potanje Folir. Nekak mi se činilo da Folir folira ali nisam imao kuda. Zadržal sam ga, čovjeku je prešel vlak, istina, ne mogu provjeriti, častil me je s crnjakom i što sada? Pa nećete me, valjda ostaviti na ulici, kao da je čitao moje misli, Folir.  Ja Vam neću smetati, samo ovu noć, časna reč i sutra se vraćam kući.

Još usput mogu pogledati i tog dinosaurusa, zbog kojega sam došel v Zagreb, već je gotovo jaukao. Sažalio mi se. Pa dobro, rekao sam, idemo.

Dugo je kopao po đepovima dok je našao tih dvadeset kuna i to sve metalnih, pozorno me gledajući kao da je očekivao da ću ja u jednom trenutku reći - ne morate! Imam ja sitnoga. Ali nisam rekao. Nisam rekao zato što me je on pozvao i nisam rekao zato što ih nisam imao. Jer da sam ih imao već bi ih sam odavno potrošio.

Promoćeni, stigli smo u moj sobičak u Mesničkoj na broju 84, treći kat, ruševna zgrada, otpala fasada, prozori oguljeni, slika i prilika mojega života. To sam mu i rekao.

   Ova zgrada je slika i prilika mog života. A mogao sam znate puno bolje živjeti, mislim danas, da sam samo poslušao razum. Sjeli smo. On na moju bolju stolicu a ja na kanape.  Zaškripao je. Upalio sam električnu pećicu  da se ne smrznemo. Kak je kod Vas hladno, prekorio me je Folir, još bum dobil gripu, a nemam socijalno znate, i s burze su me skinuli pa ak se razbolim, ne znam što ću....

S razumijevanjem sam mu ponudio moju dekicu. U jednoj boci sam još našao i malo rakije na dnu pa sam ga i s njom ponudio. Halapljivo je ispio dok sam  tužno promatrao kako nestaju moje posljednje zalihe. Jedno vrijeme smo šutjeli a onda sam ja nastavio  svoju životnu priču. Neka, mislio sam, kad mi je već ispio rakiju nek me sluša. To je jeftinije od psihića. Sad svugde moraš plaćati participaciju a doktori još i štrajkaju.

  Dakle, moj Folir, nisam ti ja baš uvijek bil tak sam kak pas, i nisam ti ja bil bilo tko. To ti je jasno, kaj ne ? Provjeril sam jel me sluša. Slušal me je s pomalo razrogačenim očima kao da očekuje nekaj posebnog. A i što je drugo mogao kad nisam imao ni televiziju.

Ja sam ti, dakle, plemeniti! Čak se nije, čini mi se niti iznenadio na tu moju objavu.

Kao da ju je očekivao. Prasac! Pa ne sreće svaki dan plemenite, pomislio sam, ali ajde, nek mu bu. Moji su imali kočije i konje, po mami, dodao sam da bude uvjerljivije. I bilo je. Pogledao me je pažljivije. I moja mama je išla u francuski licej, tj gimnaziju, znaš, a sada je mrtva.

Sjetio sam se pokojne mame. I kao da sam je odjednom vidio pred sobom. Još kao dječak divio sam se njezinom odlučnom držanju, svakodnevnoj gimnastici kraj otvorenog prozora, prelijepim šuškavim haljinama koje su joj donosile sobarice. Često su otac i ona putovali, pa sam ostajao s bakom. To me je činilo tužnim, i danas osjećam njezin topli poljubac rastanka. I kao da se stopio s poljubcem kada je jednoga dana otišla na dulje. I oca sam prestajao viđati. Baka mi je samo kratko rekla - ti si sada glava obitelji i moraš čuvati brata, otac je otišao jer je morao, početi će rat, a mama je otišla da nam zaradi novaca. I tako smo brat i ja ostali sa bakom.

I baka je bila plemenita ali je bila jako dobra baka. Znala je pripremati kolačiće sa malo brašna i malo masnoće, jer vladala je glad. U našu plemenitu kuću uselili su se neki u uniformama a meni su u školi dobacivali da sam dijete narodnog izdajice, da mi je majka mlada kurva a baka stara kurva.

Kod te rečenice sam se trgnuo. Nije dobro da mu sve to govorim pomislio sam pa što će on sada misliti o meni i mojima, ali jedan pogled me je uvjerio da on, Folir, ništa ne  misli  već da zatvorenih očiju sluša. Kako sam prestao govoriti, on otvori jedno oko, ono desno, upilji ga u mene pa mi reče: Ma što ne kažeš, i moja je mama bila kurva, samo što je štajgala oko kolodvora, mislim u Zagrebu, jer u Karlovcu nije bilo dosta posla, ali ja sam se tome veselio jer bi mi uvijek donjela kakav komad mesa ili kolača. A što je tebi donosila tvoja mama?

Moja mama mi je slala poklone, važno sam mu odgovorio, stavljajući ga na taj način nekako na drugu stranu, onu na kojoj ja i moja mama nismo bili, ili sam barem mislio da nismo. Da, slala mi je poklone, i to još kakve, i mesa, i salame, i kruha, i kolača ... i, šta i, šta si se tako uspuhao, pa ne juriš na vlak, ukorio me je Folir, osjetivši moj unutarnji nemir i želju za dokazivanjem. Pa neću ti ja ukrasti tvoju plemeniti mamu, još je dodao kao da se ispričava, ja samo kažem da je moja mama bila kurva i nisam rekao da je tvoja mama bila kurva, pardon, jasno mi je pokazao da shvaća da nismo " isti" . To me je utješilo. Na kratko sam zašutio i prepustio se čudnim osjećajima. Preda mnom kao da je stajala pokojna baka, blago me gledajući a ja joj pružam nekoliko novčića koje sam pokupio iz nekih đepova. Čuj, mali, pitala me je, otkud ti novci, da možda ne kradeš? Niti govora, skočio sam na te riječi, - našao sam ih na tramvajskoj stanici, znaš, tamo ih ljudi stalno gube.  Takvim objašnjenjem smo oboje bili zadovoljni, i moja baka i ja, znajući istovremeno da se novčići ne skupljaju na tramvajskoj stanici ali .. bio je rat, i bilo je teško, i mama je rijetko pisala, otac nikada, pokloni nisu stizali, ni meso, ni kobase, ni poljubci, u školi su za mnom vikali: Ti, mali, ti pogani, ti ovakav, ti onakav, i dok su neki u uniformama stanovali u našoj kući, mi smo se skrivali na tavanu.

I bilo nam je hladno, ponestajalo je brašna i masti, brat je plakao a ja sam se jučer  sa svima u školi potukao čak i sa najvećim učenikom, tako da danas ležim a baka me njeguje. Njezina topla ruka miluje me po čelu. Primio sam je za ruku, nasmješio joj se i kao kroz maglu čuo:

  Pa, gospon Matoš, vi ste se onesvjestili, časna riječ !, što mi je umjesto moje drage bake govorio Folir, nagnut na moje obamrlo tijelo skljokano sa stolca.

Dajte, na, kapljicu, nudio mi je iz neke bočice koju je izvukao iz svojeg unutarnjeg džepa.

Znači, ima svoje rakije a moju je popio, bilo je prvo što sam pomislio a zatim, Bože, što mi se dogodilo, pa ja sam na podu, i bake nema, i tu je neki strani čovjek i ja sam star i u sobi je hladno i nema kruha ( opet) ni kolača  ni mesa ni moje mame, ni moga brata, ni moje djece....

Prisjetio sam se svoje djece. Moja dva anđelčića. Oprezno sam se podignuo uz pomoć Folira koji me je tješio:  Pusti stari, i ja sam slično prošao. I moja je mama bila kurva i baka mi je bila kurva, pardon, tvoja nije bila, ispravio se, ali to uopće nije važno, znaš, sve su one kurve prije ili kasnije, daju ti život, pa ti ga oduzmu, sve te mame, mame  njihovih mama,  naše zakonite supruge, priležnice, slučajne ljubavnice, kčerke.. sve su one iste... kurve, kažem ti ja, kurve i kurve ponavljao je Folir sve dok mu se oko usta nije pokazala pjena, kada je onemoćan pustio moje rame kojega se do tada grčevito držao.

Na obrazima sam osjetio mokrinu. Plačem li ja to, pomislio sam s jezom, ili je to  plakao Folir. A sada je sjedio u mojem jedinom naslonjaču, tresao se i mrmljao da sam ga jedva razumio: Mama, mama, moja najdraža mama, gdje si, daj mi ruku, molim te, pogladi me, može i baka, gdje je baka, bake nema, a moja Ema, kčerko gdje si, jaukao je u tom naslonjaču i zavijao kao vuk u praskozorje.

Uplašio sam se. Što ako mu pozli? Može dobiti i srčani napadaj, a ja nemam telefona, i što da radim, jadan ja.

Zatim smo zašutjeli.

Možda je prošla minuta, možda pola sata, možda sat.

I dalje se je čulo rominjanje kišnih kapi. Folir je na kratko i zahrkao Onako resko, kako se to zna kad toneš u san, pa se zatim trgnuo, pročistio grlo, pogledao me, popravio sako i košulju i glasom punim neugode priznao: Znaš, ( obratio mi se sa - ti, kao da smo nakon svih tih izgovorenih riječi i tajni postali bliski, bliži od braće, od vlastitih žena ) , i ja sam bio ženjen, rekao sam ti. I onda ona prokleta Pucika, znaš s Gornjega grada, ona je zbilja postojala, nemoj misliti da bi ti lagal. I ja sam bil zbilja student prava ali moram ti priznat, nisam polagao ispite pa sam se namjestio u banci. Bio je to dobar posao, na šalteru, kaj mi je falilo, svakog dana puno ljudi, malo se pospikaš, novci ti idu kroz ruke, osjećaš se kak Tarikov miljuner i onda ideš doma, k ženici na toplu juhicu i to je to. Životariš. U nedelju, ljeti pravac Sava, a zimi Sljeme.

Odjednom je počeo pjevati... na Sljeme na Sljeme, na Sljeme, noga već sama beži... i tako tri puta za redom dok sam ga pokušavao stišati zbog susjeda. Znate, u mrklo doba noći na Gornjem gradu se sve čuje. A okolo policajci i tokivokiji, pa kaj mislite da mi banu na vrata - da kaj mi to delamo, da kaj mi to popevamo, da remetimo kućni red i mir, da ogovaramo vladu, pa još bumo dospjeli k onim otpuštenim policajcima kaj već  leto danan štrajkaju i tražiju svoja prava.

Folir je u međuvremenu prestao pjevati ali nije prestajao plakati i psovati:

Mater joj Božju, kurvetina jedna, i ona je mene rastavila od moje dobre Ančice kaj sam s njom delil i dobro i zlo, kak da je njena pička bila morti bolje vruča ili guzica manje smrdljiva, bio je nutješan, ja danas viš, ne bi bil tam Bogu za nogu, već bi s mojom Ančicom na Trešnjevki uzgajal kokice i purice i kakvoga odojčeka bi si u jesen smaknul pa bi imal i kobasičice i vurštek i špekec, ne bi bil bez posla i ne bi prosil kak danas prosim okolo!

Na te je riječi naglo zastao. Pogledao me  razrogačenih očiju al ja sam se napravil da nisam niš čul. Kaj me briga, čovjek je siromah i prosjak, pa i ja sam siromah i prosjak, i ja bi imal moju dragu Ružicu, dobru, pametnu i lijepu da me nije sjebala ona kravetina, kojoj sam vjeroval tak da  sam sve to napustil. A bil sam zaljubljen da bi i njezinu pišalinu popil da je zatražila. Eto ti ga na, a danas sam prosjak i sjeban i polulud i u toj maloj sobici, a imal sam sve, i jedan stan, i drugi stan i treći stan, i kuhal sam joj dok je prasica glumila naučenjaka pa spisateljicu pa.. kurvetina prokleta, trebal sam joj vrat zavrnut a ne samo policiju slat, i jebem ti mater, kak sam mogel zaboravit da ona ima sve duplikate dokumenata i da je udata i da nemrem dokazati da sam s njom bil u divljoj bračnoj zajednici, i trebal sam joj maznut bankovnu knjižicu i osobnu, unajmit neku sličnu žensku i sve podignut i zbrisat. Ali ne, ja sam glumil posljednjeg Romea i vidi me sad!

Sve sam zgubil, i prvi stan, i drugi stan, i treći stan, i vikendicu i onu prvu žensku i onu drugu žensku, i treću i desetu i ovu kaj me sjebala i onu poslije nje, i još me kčerka sjebala jer joj nisam mogel furt plaćati karte za Ameriku pa iz Amerike pa u Ameriku pa iz Amerike...pa... 

Na to sam osjetio na leđima jedan osrednji udarac šakom, što me prizvalo k svijesti a Folir mi je mirno govorio: Pa daj se već jednom odrolaj sused, si se tak zafural kak Janica na slalomu, tko će te slušati, čul sam već sto puta, ta kurvetina, ta drolja, ta jebena krava, ta nedojebana naučiteljica pa pizdopiskinja, i kaj sve nisi rekel i onda si zapel na toj Americi tak da sam mislim da si gramofonska ploča. Pa kaj ti je čovječe, iskreno se zbog mene zabrinuo jadan Folir. Mora da sam strašno " zafurao " pomislio sam gledajući njegove razrogačene oči i drhtave ruke. E, dodao je, časna reč ak nisam mislil da buš vumrl il da imaš šizu, znaš onu finu bolest kad misliš da jesi ko nisi pa opet da nisi ko jesi pa ideš fino u bolnicu da te "behandlaju" sprijeda i straga kak gospona, jer je to gospodska bolest a ti i jesi gospon, kak si mi rekel, kaj ne, Matoš, tražio je potvrdu Folir.

Jesam, jesam, gospon sam, ali vrag mu mater, ne znam kaj mi je danas, tužno sam zaključio, na što smo oboje prasnuli u gromoglasan smijeh.

On se smijao sebi, ja sam se isto smijao sebi, onda smo se smijali jedan drugome, onda smo zajedno plakali, pa smo se i opet smijali da bi na kraju otišli spavati.

U moj jedini krevet!

Ja s glavom prema gore a on s glavom prema dolje. A kaj bi drugo još i mogla  dva nedojebana i sjebana stara, zagrebačka siromaha i prosjaka - gospon Matoš i gospon Folir, pa bilo je već jutro.... 

U Zagrebu , 2012

                                                                  

Mirjana Hercigonja Saucha, Nad lipom 12 e

098386944

mhercigo@globalnet.hr